Težina u grudima samo navečer

Počelo je prije šest mjeseci. Onaj pritisak, blaga težina u prsnom košu koja se javlja točno u isto vrijeme, svaku večer oko 19:30. Kao da mi netko stavlja debelu knjigu na prsa.

Prva dva tjedna nisam pridavala tome previše pažnje. U mojim godinama — imam 66 — tijelo često pronalazi nove načine da te podsjeti na godine. Ali ovo je bilo čudno — osjećaj nije bio prisutan tijekom dana, samo navečer, i to u gotovo isto vrijeme. Nikad nije dolazilo s gubitkom daha, vrtoglavicom ili bolovima u ruci. Jednostavno težina, kao da nosim prsluk ispunjen pijeskom.

Spomenula sam to svojoj kćeri Mariji preko telefona. "Mama, to bi mogao biti refleks kiseline", odmah je rekla. "Ili možda anksioznost. Ali svejedno se naruči kod doktora." Mladi uvijek misle da je sve jednostavno, bilo fizički ili psihički.

Dr. Horvat me primio između dva pacijenta, izmjerio krvni tlak (savršen, kao i uvijek), poslušao srce i pluća, i natjerao me da napravim EKG. Sve uredno. Predložio je da izbjegavam teške obroke navečer, da pijem manje kave i da se pokušam opustiti. Čak je predložio tehnike disanja. Kao da nemam dovoljno godina da znam kako disati.

No, težina se nastavila. Svaku večer, oko 19:30. Počela sam voditi dnevnik. Bilježila sam što sam jela, kakvo je bilo vrijeme, što sam radila prije nego što bi osjećaj došao. Nije bilo jasnog uzorka.

Jedne večeri, dok sam sjedila uz prozor s knjigom u krilu, osjetila sam uobičajenu težinu. Ali tada sam slučajno pogledala na sat: bilo je točno 19:32. I tada me pogodilo sjećanje — davno zaboravljeno, ali iznenada jasno kao dan.

Bio je to treći dan u trećem mjesecu 1975. godine. Devetnaest sati i trideset dvije minute. Bila sam mlada učiteljica, tek počela raditi u malom selu u Slavoniji. Te večeri sam se vraćala iz škole, hodala sam pored rijeke, kada sam osjetila čudan pritisak u grudima. Pomislila sam da je od umora. Ali onda se zrak oko mene... promijenio. Ne znam kako drugačije opisati. Kao da je postao gušći, blistaviji. I na trenutak — svega nekoliko sekundi — vidjela sam sebe na istom mjestu, ali mnogo stariju. Kako sjedim kraj prozora s knjigom. S točno ovakvim osjećajem težine u grudima.

Tada je taj trenutak prošao i nisam više razmišljala o tome. Sve do sada, skoro pet desetljeća kasnije.

Sljedećeg dana otišla sam u podrum i pronašla staru bilježnicu. Istraživala sam ovaj fenomen tjednima, provjeravajući stare dnevnike, kalendare i fotografije. Otkrila sam nešto zapanjujuće: svaki put kad bih osjetila tu težinu u grudima, dogodio se neki trenutak preklapanja s mojom mladošću. Ali ne samo to — počela sam primjećivati stvari koje nisam mogla objasniti.

Na fotografiji iz 1975., u pozadini, jasno se vidi ista knjiga koju trenutno čitam — roman koji je objavljen tek 2020. godine. U starom dnevniku, zapisala sam san o uređaju koji može stati u dlan ruke i povezati nas sa svima — očigledan opis pametnog telefona, 30 godina prije nego što su postojali.

I najviše uznemirujuće — na fotografiji sebe kao mlade učiteljice, snimljene te večeri kad sam osjetila pritisak kraj rijeke, vidi se vrlo slaba, ali prepoznatljiva sjena žene koja stoji iza mene. Starije žene koja nosi točno isti džemper koji nosim sada.

Počela sam namjerno sjediti kraj prozora svake večeri, čekajući težinu. Naučila sam da kada dođe, ako se potpuno opustim i pustim da me preplavi, mogu vidjeti blijede obrise svog mlađeg ja. Ponekad čak mogu čuti misli djevojke koja sam nekad bila.

Nazvala sam unuku koja studira fiziku. Oprezno sam objasnila što mi se događa. Očekivala sam da će misliti da haluciniram, ali umjesto toga rekla je: "Bako, to zvuči kao kvantna petlja. Poput vremenskog rascjepa, gdje se dva trenutka u vremenu nekako preklapaju."

Sada svakog dana čekam 19:30. Težina u mojim grudima nije bolest — to je most. Veza između mene sada i mene tada. Pitam se jesam li ja jedina? Ili je svijet pun ljudi koji nose "simptome" koji su zapravo nešto mnogo čudnije, mnogo čudesnije?

I dok sjedim ovdje večeras, pišući ovo, osjećam kako se težina vraća. Ali ovaj put, umjesto da je se bojim, čekam je. Jer znam da negdje, davno, mlada učiteljica osjeća isto i na trenutak će vidjeti svoju budućnost. A ja... ja ću opet na trenutak osjetiti svoju mladost.