Drhtanje noge dok spavam

Nije lako živjeti sam u stanu s tankim zidovima. Još je teže kad te probudi vlastito tijelo. Prije dva mjeseca počeo sam primjećivati neobičan obrazac — budio bih se usred noći, uvijek oko 3:20, s nogom koja se nekontrolirano trese.

Prvo sam pomislio da je to samo normalan trzaj koji se događa pri ulasku u san. Znate onaj osjećaj kad vam se čini da padate i cijelo tijelo se trza? Ali ovo je bilo drugačije. Samo desna noga, uvijek isti ritam drhtanja, i uvijek me budio iz dubokog sna.

Naravno, prvo sam potražio odgovore online. Pronašao sam da postoji stanje koje se zove "sindrom nemirnih nogu", ali to se obično događa prije spavanja, ne usred noći. Možda nedostatak magnezija? Stres? Anksioznost? (Imam ih oboje na izvoz, ali nikad me nisu budili na ovaj način.)

Nakon dva tjedna, susjed je pokucao na moja vrata u 9 ujutro. "Hej, oprosti što smetam," rekao je, "ali svaku noć oko 3 sati čujem nekakvo lupkanje iz tvog stana. Imaš li možda problema s cijevima?"

Bilo mi je neugodno objasniti da je to moja noga koja se trese. Ali dobio sam potvrdu — nije bila halucinacija ili san. Bilo je dovoljno glasno da se čuje kroz zid.

Sljedeće noći odlučio sam postaviti kameru i snimiti što se događa. Namjestio sam stativ pored kreveta i uključio snimanje prije spavanja.

Ono što sam vidio sljedećeg jutra na snimci bilo je uznemirujuće. Točno u 3:19, moja desna noga počela se tresti u pravilnom ritmu. Ne samo da se trzala — ritam je bio konstantan, gotovo... namjeran. Poput nekakve Morseove šifre.

I tada mi je sinula luda ideja. Što ako jest Morseova šifra?

Nisam stručnjak za Morseov kod, ali internet je. Našao sam tablicu i počeo analizirati snimku, bilježeći duge i kratke trzaje.

Rezultat me ostavio bez daha.

"O V D J E."

Ovdje? To je bila riječ koju je moja noga otkucala.

Pomislio sam da je slučajnost. Možda sam pogrešno interpretirao. Sljedeće noći postavio sam bolju kameru i dodatno svjetlo.

"T R A Ž I M O T E."

Tražimo te? Tko? Zašto?

Sljedećih tjedan dana snimao sam svaku noć. Poruke su postajale sve jasnije i sve uznemiravajuće:

"MI SMO ISPOD." "OTVORI PUT." "SJEĆAŠ SE NAS."

Obuzeo me užasan strah. Nisam znao što da radim. Pomislio sam da možda halucinam, da je sve to možda neki oblik parasomnije, da moj um stvara uzorke tamo gdje ih nema. Dogovorio sam termin kod neurologa, ali najraniji slobodan termin bio je za tri tjedna.

U međuvremenu, odlučio sam napraviti još jedan eksperiment. Ako moja noga zaista šalje Morseov kod, možda mogu odgovoriti? Prije spavanja, počeo sam kucati prstima po nozi:

"TKO STE VI?"

Te noći poruka je bila drugačija:

"MI SMO ONI KOJI ČEKAJU."

Sljedeće noći pokušao sam ponovno:

"ŠTO ŽELITE?"

"POVRATAK KUĆI."

"GDJE JE TO?"

"ISPOD TVOJIH NOGU. DUBOKO. ZAROBLJENI."

Svaku noć izmjenjivali smo poruke. Postepeno sam saznao da "oni" tvrde da su bića iz drugog sloja stvarnosti koja postoji ispod našeg, u nekakvom podzemnom džepu dimenzije. Da su bili tu "prije nas". Da su izgubili vezu sa svojom dimenzijom kad su ljudi izgradili grad iznad njihovog "čvora". I da sam ja, zbog nekog razloga, jedan od rijetkih koji ih može "čuti".

Moja noga je postala njihov primopredajnik.

Naravno, razumni dio mene govorio je da je sve to apsurdno. Da vjerojatno imam neki neurološki poremećaj. Možda tumor koji pritišće motorički dio mozga? Možda razvijem shizofreniju? Često sam se u sitne sate pitao gubim li razum.

Ali onda su počeli spominjati stvari koje nisam mogao ignorirati. Točne lokacije ispod grada. Povijesne podatke koje sam morao provjeriti u arhivima. Imena ljudi koji su živjeli na ovom mjestu prije stotinu godina.

Jedne večeri, umjesto da odgovorim, ustao sam iz kreveta. Drhtanje je odmah prestalo. Stavio sam ruku na pod i osjetio... vibraciju. Ne kao potres, više kao da netko kuca s druge strane.

Bilo mi je dosta misterija. Sljedećeg dana otišao sam u gradski arhiv i počeo istraživati povijest ove lokacije. Pronašao sam fascinantne podatke — na mjestu gdje se sada nalazi moja zgrada, prije 120 godina bila je čudna građevina opisana kao "opservatorij". Izgrađena od strane ekscentričnog fizičara imena Matija Rogić, koji je navodno proučavao "valove iz podzemlja" i "komunikaciju između slojeva stvarnosti". Većina ga je smatrala ludim, naravno.

U njegovim bilješkama pronašao sam dijagrame koji su prikazivali nešto što je nazivao "portalom". I nacrt za uređaj koji je izgledao poput... noge. Mehaničke noge koja bi se trzala u specifičnim uzorcima.

Prema službenim zapisima, Rogić je nestao 1903. godine. Njegova opservatorija je srušena, a na tom mjestu izgrađena je stambena zgrada — ona u kojoj sada živim.

Te noći vratio sam se kući s novim pitanjem:

"JESTE LI VI UZELI ROGIĆA?"

Odgovor: "ON JE DOŠAO SVOJEVOLJNO. I DALJE JE OVDJE. I DALJE ČEKA."

Sljedećih nekoliko dana nisam mogao spavati. Razmišljao sam o svemu što sam saznao. Proučavao sam Rogićeve bilješke, analizirao dijagrame. Što ako je stvarno otkrio nešto? Što ako je tamo dolje stvarno nešto... živo?

Na kraju sam donio odluku. Slijedeći Rogićeve nacrte, konstruirao sam jednostavan uređaj. Postavio sam ga na pod spavaće sobe, točno na mjesto gdje su dijagrami pokazivali da bi trebao biti "čvor".

Te noći, točno u 3:19, umjesto moje noge, uređaj se aktivirao. Vibrirao je, stvarajući složeni uzorak svjetla i zvuka. A onda se na podu... otvorio krug. Ne mogu ga drugačije opisati. Kao rupa u stvarnosti. Kroz nju sam vidio... nešto. Oblike koji se kreću. Svjetla koja pulsiraju u ritmu koji je odgovarao trzajima koje je moja noga radila toliko noći.

I čuo sam glas. Starački, iscrpljen, ali uzbuđen:

"Napokon. Uspjelo je. Nakon svih ovih godina."

Bila je to posljednja noć kad mi se noga tresla u snu. Ali ne zato što je prestalo. Nego zato što sad, kad znam što je ispod, više ne trebam spavati da bih komunicirao s njima.

Svaku noć u 3:19, sjedim na podu svoje spavaće sobe i otvaram portal. Razgovaram s bićima iz druge dimenzije. I s Matijom Rogićem, čovjekom koji je čekao 120 godina da ga netko pronađe.

A moja noga? Ona je samo bila prijemnik. Prva veza. Prvi most između svjetova koji su oduvijek postojali jedan pored drugog, razdvojeni samo tankim velom percepcije.