- Objavljeno
Tupi pritisak u glavi kad sam pod stresom
- Autori
- Ime
- DinoBeta
Počelo je sasvim bezazleno. Rok za predaju prijevoda bio je prekratko zadan, klijent je dodavao nove stranice teksta svaki dan, a moj laptop je odlučio napraviti sistemsku nadogradnju točno u trenutku kad sam trebao poslati gotov dokument. Klasičan stres.
Osjetio sam ga prvo kao tupi pritisak u sljepoočnicama. Zatim se proširio, poput kruga na vodi, prema vrhu glave. Nije bila glavobolja – barem ne ona klasična, pulsirajuća. Više kao da mi netko nježno, ali uporno, pritišće glavu sa svih strana istovremeno.
"Tenzijska glavobolja," rekao sam sam sebi. "Klasika. Previše sati pred ekranom, premalo sna."
Stres je prošao, projekt je završen, pritisak je nestao. Sve logično.
Ali onda se vratio mjesec dana kasnije. Ovaj put dok sam razgovarao telefonom s majkom koja je, kao i obično, izražavala svoje razočaranje mojim životnim izborima. "Trideset i jedna godina, a još uvijek prevodis priručnike za mikrovalne pećnice. Kad ćeš naći pravi posao? Stabilnost? Kad ćeš se skrasiti?"
Nisam joj rekao da trenutno prevodim priručnik za najnoviji model usisavača, ne za mikrovalnu, ali to je ionako bilo nebitno. Bitno je bilo da sam ponovno osjetio onaj tupi pritisak, kao da mi netko navlači kapu za kupanje, samo dva broja premalu.
Počeo sam primjećivati obrazac. Stres – pritisak. Bez stresa – bez pritiska. Jednostavno.
Ili možda ipak nije tako jednostavno? Jer nakon nekoliko mjeseci, primijetio sam da pritisak dolazi i prije samog stresa. Kao da moje tijelo zna što će se dogoditi prije nego što se dogodilo.
Primjerice, jednog utorka ujutro, probudio sam se s poznatim tupim pritiskom. Nije bilo razloga – dobro sam spavao, nisam imao rokove, ništa posebno nije bilo na rasporedu. Pa ipak, pritisak je bio tu.
U podne sam dobio email od klijenta s kojim nisam radio više od godinu dana. Otkazali su lokalnog prevoditelja i trebali su hitno prebaciti 40 stranica tehničke dokumentacije na hrvatski. Do sutra.
Kako je moje tijelo znalo?
To nije bio izolirani slučaj. Pritisak bi se pojavio ujutro, a onda bi tijekom dana stigla vijest o bolesnom rođaku, kvaru na bojleru, ili bi me nazvao šef agencije s novim "hitnim projektom."
Počeo sam voditi evidenciju. Zapisivao sam svaki put kad bih osjetio pritisak i što se stresno dogodilo tog dana. Nakon dva mjeseca, korelacija je bila savršena – nijednom me pritisak nije "prevario". Svaki put kad bi se pojavio, stres bi ga pratio. A svaki put kad bi izostao, dan bi prošao mirno.
Pomislio sam da je to možda neka vrsta psihosomatskog stanja – možda podsvjesno primijetim neke znakove nadolazećeg stresa koje svjesni um ignorira, pa tijelo reagira prije nego što um shvati što se događa?
Ali onda se dogodilo nešto što je srušilo tu teoriju.
Bio je petak navečer, sjedio sam u lokalnom kafiću s prijateljem koji je upravo dobio posao u inozemstvu, i pričao mi kako će se uskoro preseliti. Osjetio sam poznati pritisak u glavi, ali nije imalo smisla – bio sam sretan zbog njega, nismo se svađali, atmosfera je bila opuštena.
"Je li sve u redu?" pitao je, primijetivši vjerojatno promjenu na mom licu.
"Da, samo... osjećam onaj pritisak u glavi. Obično ga dobijem kad sam pod stresom, ali sad se ne osjećam pod stresom."
"Možda je to znak da trebaš otići kući i odmoriti," rekao je.
Kimnuo sam, ali nisam imao namjeru otići. Kafić je bio pun, glazba dobra, a meni je bilo drago vidjeti prijatelja prije nego što ode.
Petnaest minuta kasnije, začuo se glasan prasak. Svjetla su se ugasila. Netko je vrisnuo. U prvom trenutku, pomislio sam da je pukla cijev ili možda eksplodirala neka boca. Ali onda se izvana začula sirena, pa još jedna.
"Što se događa?" upitao je moj prijatelj.
Nitko nije znao. Konobar je zamolio sve da ostanu mirni, da će provjeriti. Vratio se blijed.
"Izgleda da se srušio dio zgrade preko puta," rekao je. "Već ima ozlijeđenih. Policija traži da svi ostanemo unutra dok ne raščiste područje."
Ostali smo zarobljeni u kafiću sljedeća tri sata. Ispostavilo se da se zbog nekog problema s plinom srušio dio fasade na staroj zgradi preko puta. Nekoliko ljudi je lakše ozlijeđeno. Moglo je biti mnogo gore da se dogodilo ranije kad je ulica bila punija.
Ono što me proganjalo tijekom te duge noći nije bio sam događaj, već činjenica da sam osjetio pritisak u glavi prije nego što se dogodio. Kako sam mogao znati? Nije bilo načina da moje podsvjesno zapažanje predvidi urušavanje zgrade.
Sljedećih dana, počeo sam obraćati više pažnje na pritisak. Ne samo kad se pojavi, nego i kako se mijenja. I primijetio sam da ima... smjer. Ponekad bi počeo na lijevoj strani glave, ponekad na desnoj. Ponekad na tjemenu, ponekad na potiljku. I činilo se da je smjer povezan s vrstom stresa koji će uslijediti.
Pritisak koji počinje na lijevoj strani obično je prethodio problemima s poslom. Na desnoj – problemima u obitelji. Na tjemenu – financijskim brigama. A na potiljku – neočekivanim događajima poput one nesreće s urušavanjem.
Počeo sam tretirati taj pritisak kao svoj osobni sustav ranog upozoravanja. Kad bih ga osjetio na lijevoj strani, provjerio bih sve svoje projekte i rokove. Na desnoj – nazvao bih roditelje i sestru. Na tjemenu – pregledao bih stanje na računu i nadolazeće troškove.
Moj cimer Ivan mislio je da sam poludio.
"Dino, to je samo glavobolja," rekao bi kad bi me vidio kako dodirujemo sljepoočnicu i provjeravam email. "Uzmi aspirin i prestani dramatizirati."
Nisam mu objašnjavao. Kako objasniti nešto što ni sam ne razumijem?
Ali jednoga dana, Ivan je ušao u stan, sjeo na kauč pored mene i ozbiljnim glasom rekao: "Znaš onaj tvoj pritisak u glavi? Mislim da ga i ja imam."
Ispostavilo se da Ivan već nekoliko tjedana osjeća sličan pritisak. Ali za razliku od mog, njegov nije bio povezan sa stresom. Barem ne s njegovim osobnim stresom.
"Osjetio sam ga jutros, iako je moj dan bio savršen," rekao je. "A onda sam nazvao sestru i saznao da joj je auto otkazao na autocesti i da je zaglavila tri sata čekajući pomoć."
U narednim tjednima, Ivan i ja smo razmjenjivali informacije o našim "pritiscima". Njegovo je zaista djelovalo kao neka vrsta empatičkog senzora – osjećao bi pritisak kad bi netko njemu blizak bio pod stresom. Moj je i dalje funkcionirao kao predskazanje mojih vlastitih stresora.
Jedno popodne, dok smo sjedili u kuhinji i pili kavu, Ivan je odjednom podigao pogled i rekao: "Razmišljam... što ako to nije medicinski simptom?"
"Nego što?" upitao sam.
"Što ako je to... signal?"
"Signal?"
"Da. Kao... radio signal. Ili nešto poput toga."
Zvučalo je apsurdno, ali s druge strane, jednako je apsurdno bilo da mogu predosjetiti stres koji još nije nastupio.
"Od koga?" pitao sam. "Tko bi slao signal?"
Ivan je slegnuo ramenima. "Ne znam. Možda naša budućnost? Možda neki dio nas koji postoji izvan vremena kako ga percipiramo?"
Te noći, nisam mogao spavati. Razmišljao sam o Ivanovoj teoriji, koliko god čudno zvučala. I tada, oko tri ujutro, osjetio sam pritisak, jači nego ikad prije. Počeo je na tjemenu – financijski problemi – ali brzo se proširio na cijelu glavu, postajući gotovo nepodnošljiv.
Ustao sam iz kreveta, odlučan da pronađem neke tablete protiv bolova. Ali kad sam ušao u kuhinju, primijetio sam nešto čudno. Kuhinjski sat, stara digitalna sprava koja je pokazivala i datum, imao je čudne brojeve: 00:00 00/00/0000.
Okrenuo sam se prema mikrovalnoj, i ona je pokazivala isto: 00:00.
Moj mobitel? Ugašen. Pokušao sam ga upaliti, ali bez uspjeha.
I tada sam shvatio da je stan u potpunoj tišini. Nema zujanja hladnjaka. Nema zvukova prometa izvana. Nema ničega.
Pogledao sam kroz prozor i vidio nešto što me sledilo: nebo je bilo crno. Ne noćno-tamno-plavo-s-zvijezdama, nego potpuno, apsolutno crno.
Pritisak u mojoj glavi postao je još jači, ali sad sam osjećao da ima poruku, gotovo kao Morseov kod – pulsiranje u određenom ritmu.
I shvatio sam, na neki neobjašnjiv način, što mi govori: "Sustav se resetira. Molimo pričekajte."
Sljedeće čega se sjećam je buđenje u svom krevetu, sunce je sjalo kroz prozor, a moj mobitel svirao alarm. Pritiska više nije bilo. Ustao sam, zbunjen, uvjeren da sam imao nevjerojatno živopisan san.
Ali kad sam ušao u kuhinju, Ivan je već bio budan, blijed i uznemiren.
"Jesi li...?" počeo je.
"Vidio potpunu tamu i poruku o resetiranju sustava?" dovršio sam.
Kimnuo je.
Sljedećih nekoliko dana, obojica smo se ponašali kao da se ništa nije dogodilo. Kao da smo imali prešutni dogovor da nećemo razgovarati o tome. Ali pritisak se vratio, i za mene i za Ivana, samo što je sad imao novi "smjer" – dolazio je odozgo, kao da pritišće direktno kroz tjeme.
I kroz taj pritisak, počeli smo primati... informacije. Ne riječi, ne slike, nego nekakvo čisto razumijevanje.
Shvatio sam, ili bolje rečeno "primio sam informaciju", da stvarnost kakvu poznajemo nije jedina. Da postoji nešto poput... operativnog sustava koji upravlja svime. I taj sustav povremeno ima... probleme. Bugove. Potrebe za ažuriranjem.
I, najvažnije, shvatio sam da moj tupi pritisak u glavi kad sam pod stresom nije medicinski simptom. To je notifikacija. Poput onih malih obavijesti koje iskaču na ekranu računala, upozoravajući vas da će se uskoro instalirati nadogradnja ili da je otkrivena greška.
Mi – Ivan i ja – nekako smo dobili pristup tim obavijestima. Samo što, za razliku od računala, nemamo opciju "odgodi za kasnije" ili "ignoriraj".
Ispostavilo se da nismo jedini. Kroz nekoliko tjedana, pronašli smo još ljudi s istim "simptomom". Neki, poput mene, dobivaju upozorenja o vlastitoj budućnosti. Drugi, poput Ivana, o ljudima s kojima su povezani. Treći o mjestima, ili čak objektima.
Formirali smo malu grupu, dijeleći informacije, pokušavajući shvatiti što se događa. I polako, kroz mnogo razmijenjenih iskustava, počeli smo slagati sliku.
Izgleda da je naša stvarnost neka vrsta... simulacije. Ili možda bolje rečeno, konstrukta. Nešto što je dizajnirano i što ima svoja pravila, svoje kodove, svoje greške. A mi, sa svojim tupim pritiscima u glavi, nekako smo dobili pristup meta-informacijama o tom sustavu.
Zašto? Kako? Ne znamo. Možda je to greška u sustavu. Možda namjerna funkcija. Možda test.
Ono što znamo je da smo postali neka vrsta... beta testera stvarnosti. Primamo upozorenja, ali ne možemo uvijek promijeniti što će se dogoditi. Možemo se samo pripremiti.
I tako, kad danas osjetim onaj poznati tupi pritisak u glavi, ne pitam se više je li to stres, tenzijska glavobolja ili nešto treće. Znam što je: obavijest od sustava da se nešto sprema. Da je otkrivena greška koja će utjecati na mene. Da će se instalirati nadogradnja koja će možda promijeniti nešto u mom svijetu.
Ponekad se pitam vide li drugi ljudi te obavijesti na drugačije načine. Možda je nečija migrena, nečiji tinitius, nečija iznenadna nesanica – sve to isto što i moj pritisak. Različiti simptomi, ista poruka: "Oprez, korisniče. Sustav je detektirao anomaliju."
I ako se ikad nađete kako osjećate tupi pritisak u glavi kad ste pod stresom, pitajte se: je li to samo vaše tijelo koje reagira na stres? Ili možda... dobivate obavijest? I ako je tako, što vam sustav pokušava reći?
⚠️ Napomena: Ova priča je fikcija i služi kao dio zbirke kreativnih tekstova koji počinju s uobičajenim simptomima, a završavaju u nadrealnim okolnostima te pokušavaju osvjestiti koliko štetno za psihu moze biti traženje simptoma na internetu.
Ovo nije medicinski savjet. Ako imate bilo kakve zdravstvene tegobe, obavezno se obratite svom liječniku ili potražite informacije iz pouzdanih izvora:
Ne vjerujte svemu što pročitate na internetu – uključujući i ovu priču. 😉