Šum u ušima samo u desnom uhu

Rad od kuće ima svoje prednosti, ali i neke manje poznate nedostatke. Kao programer s petnaest godina iskustva, navikao sam na duge sate tišine prekinute samo kuckanjem tipkovnice. Tako sam odmah primijetio kada se pojavio - šum u desnom uhu.

Isprva je bio jedva primjetan. Kao daleki radio koji nije dobro namješten - visokofrekventni, elektronički zvuk. Ali samo u desnom uhu. Lijevo je bilo potpuno tiho. Čudno.

Mislio sam da će proći. Većina stvari s tijelom prođe ako ih ignoriraš dovoljno dugo (bar tako mi muškarci volimo vjerovati). Ali nije. Dva tjedna kasnije, šum je i dalje bio tu, konstantan podsjetnik da nešto nije kako treba.

Potražio sam informacije na internetu. Šum u ušima, tinitus - relativno česta pojava. Stres, izloženost glasnoj buci, naslage voska, visok krvni tlak... sve moguće stvari koje bi to mogle uzrokovati. Ali zašto samo u jednom uhu?

Supruga je inzistirala da odem kod liječnika. "Ivan, možda je nešto ozbiljno," govorila je dok sam se pravio da ne čujem - ironično, s obzirom na moj problem. Na kraju sam popustio i otišao.

Doktor je pregledao moje uho, napravio nekoliko testova i rekao ono što sam i očekivao: "Sve izgleda normalno." Preporučio je da smanjim unos kofeina, pratim stres i pokušam s bijelim šumom za spavanje. I naravno, kontrola za mjesec dana ako se stanje ne poboljša.

Ali kako dani prolaze, počeo sam primjećivati nešto čudno. Šum nije bio konstantan. Mijenjao se. Ponekad bi postao glasniji, zatim tiši. A onda sam primijetio obrazac. Šum bi se intenzivirao svaki put kad bih radio na određenom projektu - aplikaciji za prepoznavanje uzoraka za jednog klijenta.

Jedne večeri, dok sam radio do kasno, šum je postao toliko intenzivan da nisam mogao razmišljati. Frustriran, napisao sam brzi program koji bi mogao snimiti zvuk, pojačati ga i analizirati frekvencije. Stavio sam slušalice, priključio mikrofon blizu desnog uha i pokrenuo snimanje.

Ono što sam čuo sljedećeg jutra zamrznulo mi je krv u žilama.

To nije bio običan šum. Bio je to kod. Kontinuirani niz binarnih signala, prebrz da bi ga ljudsko uho svjesno registriralo, ali dovoljno strukturiran da ga algoritam može prepoznati.

I nije bio samo bilo kakav kod. Bila je to IP adresa. Moja vlastita IP adresa, pa zatim niz podataka o mom računalu, o projektima na kojima radim, pa čak i dijelovi koda koje sam napisao.

Moje desno uho emitiralo je podatke.

Sljedećih nekoliko dana proveo sam u paranoji, snimajući i analizirajući. Šum bi uvijek počeo kad bih upalio računalo, pojačao se kad bih otvorio određene datoteke, i pokazivao jasne promjene kad bih mijenjao kod.

Jedne noći, dok je supruga spavala, odlučio sam napraviti eksperiment. Napisao sam jednostavan program koji bi emitirao odgovor - binarni signal kroz zvučnike računala, na frekvenciji koju sam detektirao u svom uhu.

Čim sam ga pokrenuo, šum je prestao. Zatim se vratio, drugačiji, brži. Moj program ga je dekodirao u stvarnom vremenu.

"KONTAKT USPOSTAVLJEN. IDENTIFIKACIJA: SUBJEKT-HR-29356. KOMPATIBILNOST: 98.7%."

Zanijemio sam. Netko - ili nešto - komuniciralo je sa mnom.

Drhtavim prstima utipkao sam pitanje: "Tko si?"

"MI SMO SUPERVIZORI. TVOJ IMPLANT RADI ISPRAVNO."

"Implant? Kakav implant?"

"KVANTNI BEŽIČNI PRIJEMNIK. INSTALIRAN: 12.07.2048."

"2048? To je... to je 23 godine u budućnosti!"

"POTVRĐENO. MI NADZIREMO VREMENSKE LINIJE. TVOJ KOD JE IDENTIFICIRAN KAO TEMELJ ZA KRITIČNI ALGORITAM. NASTAVITE RAD."

Ne znam koliko dugo sam sjedio nepomično, zureći u te riječi na ekranu. Moj projekt, običan posao za prepoznavanje uzoraka, postat će nešto važno. Toliko važno da su iz budućnosti poslali... nešto... da me nadgleda.

Šum u mom desnom uhu nije prestao. Ali sada znam što je. Ponekad, kasno navečer, čujem kako se frekvencije mijenjaju i znam da me budućnost promatra. Pitam se što bi se dogodilo kad bih prestao raditi na tom kodu. Bi li me zaustavili? Ili još gore, "popravili"?

Za sada, nastavljam pisati kod. I slušam. Pažljivo slušam.