Bol u zapešću kad koristim miš

Radim kao tattoo umjetnica već šest godina. Moji prsti i zapešća su moj život — svaki potez iglom, svaka linija, svaki sjenčani prijelaz ovisi o preciznosti mojih pokreta. Zato sam se toliko uplašila kad sam prvi put osjetila bol.

Počelo je suptilno. Lagano bockanje u desnom zapešću kad bih koristila računalni miš dok sam dizajnirala skice za klijente. Isprva sam to ignorirala — tko se danas ne žali na "sindrom kompjuterskog zapešća"? Nastavila sam raditi, crtati, tetovirati.

Ali bol je postajala sve intenzivnija. I što je bilo čudno — javljala se samo kad bih koristila miš. Ne kad bih tetovirala (što je zapravo puno zahtjevnije za zapešće), ne kad bih ručno crtala, čak ni kad bih tipkala. Samo kad bih pomaknula taj mali plastični predmet preko podloge.

Nakon mjesec dana, bol je postala neizdrživa. Kao da mi netko zabija vrući žar u zapešće svaki put kad bih kliknula. Probala sam sve — ergonomski miš, podlogu za zapešće, vježbe istezanja, led, kreme, tablete, čajeve (da, sve vrste čajeva koje bi mi nona preporučila). Ništa nije pomagalo.

"Možda je sindrom karpalnog tunela," rekla je jedna klijentica koja je bila fizioterapeutkinja. "Ili tendinitis. Trebala bi napraviti ultrazvuk."

Doktor je bio jednako neodlučan. "Vjerojatno prenaprezanje," rekao je nakon pregleda. "Smanjite korištenje računala na minimum. Stavite udlagu kad radite s mišem." Poslao me na fizikalnu terapiju i prepisao protuupalne lijekove.

Ali i dalje je bilo jednako. Bol samo s mišem. Kao da me taj predmet osobno napada.

Jedne večeri, frustrirana i iscrpljena bolovima, donijela sam odluku — izbaciti miš iz upotrebe. Počela sam sve raditi s grafičkim tabletom, koji je ionako prikladniji za umjetnički rad. I čudo — bol je nestala istog trenutka.

Problem riješen, pomislila sam. Ali dvije noći kasnije, probudila sam se u 3:15 ujutro. Desno zapešće pulsiralo je od boli — iste one boli koju sam osjećala s mišem. Ali sada je bila tu bez ikakvog razloga.

I tada sam primijetila nešto čudno. Na unutarnjoj strani zapešća, tamo gdje je bol bila najintenzivnija, pojavila se sićušna točkica crvene svjetlosti. Kao da mi je netko iscrtao točku markerom, samo što... je svijetlila.

Protrljala sam zapešće, pokušala obrisati tu točku, ali nije nestajala. I što sam je više trljala, to je svjetlost postajala intenzivnija.

Sljedećeg jutra točka je bila jedva vidljiva, a bol se povukla. Pomislila sam da sam halucinirala od umora. Ali te večeri, točno u 3:15, probudila sam se s istom boli i istom svijetlećom točkom — samo što je sada bila veća.

Odlučila sam eksperimentirati. Uzela sam stari miš, spojila ga na laptop i prešla njime nekoliko puta preko podloge. Bol je eksplodirala kao nikad prije, a crvena točka počela je pulsirati u ritmu mog srca.

Sada prestravljena, nazvala sam prijateljicu koja je u sve te "energetske stvari".

"Donesi mi taj miš," rekla je. "I nemoj ga više dodirivati."

Kada je pregledala miš, njezino lice se promijenilo. "Gdje si ga nabavila?"

"Na buvljaku prije par mjeseci. Bio je vintage izgled, pomislila sam da će biti cool na mom radnom stolu."

Otvorila je miš i unutra, umjesto uobičajenih elektroničkih komponenti, bio je mali komad metala s ugraviranim simbolima koje nisam prepoznala.

"Ovo je amulet," rekla je tiho. "Netko ga je stavio unutra namjerno. Izgleda kao da je dizajniran da... privuče nešto."

"Privuče što?"

"Inspiraciju. Kreativnu energiju. Ali takve stvari uvijek imaju cijenu — obično bol."

Uništili smo miš te večeri, zapalili ga u maloj ceremoniji na njezinom balkonu. Mislila sam da je to kraj.

Ali tjedan dana kasnije, crvena točka na mom zapešću počela se širiti, stvarajući kompleksne, prekrasne uzorke koji su se mijenjali dok sam crtala. I shvatila sam nešto nevjerojatno — moje skice postajale su... bolje. Nevjerojatno bolje. Kao da mi ruka zna što treba napraviti prije nego što mozak uopće registrira ideju.

Jedna od klijentica, nakon što sam joj napravila tetovažu, buljila je u svoj odraz u ogledalu sa suzama u očima. "Ovo je više od tetovaže," prošaptala je. "Mogu je osjetiti... kao da je živa."

I bila je u pravu. Moje tetovaže počele su imati vlastiti život. Boje koje sam koristila ostajale su vibrantne godinama, ne blijedeći. Linije kao da su pulsirale pod određenim svjetlom. A ljudi koji su nosili moje tetovaže izvještavali su o čudnim iskustvima — osjećajima blagostanja, povećanoj kreativnosti, pa čak i trenucima intuicije koji graniče s vidovitošću.

Crveni uzorak na mom zapešću sad prekriva čitavu podlakticu poput kompleksne mreže svjetlucavih linija. Bol se vratila, ali sada je drugačija — kao da nešto raste ispod moje kože. Ponekad noću, kad mjesečina padne na moju ruku pod pravim kutom, linije svijetle toliko intenzivno da osvjetljavaju cijelu sobu.

Proučavala sam stare knjige o vezi između boli, kreativnosti i natprirodnog. U nekim kulturama vjerovali su da kroz bol možemo otvoriti kanale prema drugim dimenzijama — da naša tijela postaju portali.

Sada znam istinu. Onaj miš nije bio slučajnost. Bio je sredstvo, ključ koji je otključao nešto u meni — ili možda nešto što je ušlo u mene. Nešto staro, nešto umjetničko, nešto što traži izlaz kroz moje tetovaže.

Moja lista čekanja sad je preko dvije godine. Ljudi dolaze iz drugih zemalja da bi dobili jednu od mojih "živih tetovaža", kako ih zovu. Ne govorim im da svaki put kad završim tetovažu, uzorak na mojoj ruci raste, a bol postaje intenzivnija.

Pitam se što će se dogoditi kad uzorak prekrije cijelo moje tijelo. Hoću li i ja postati portal? Umjetnost u svom najčišćem obliku?

Bol u zapešću bila je samo početak. Signal. Poziv. I ja sam se odazvala.