Zatezanje u lijevom dijelu vrata prilikom udaha

Imam 22 godine, studentica sam kroatistike, i nisam hipohondar. Ili bar nisam bila, dok mi se nije počelo događati nešto što stvarno ne mogu objasniti.

Sve je počelo jedne večeri dok sam radila prezentaciju iz jezičnih normi. Sjela sam dublje udahnut, onako, da se rastegnem, i odjednom — zatezanje u lijevom dijelu vrata. Nije bilo bolno, samo... nelagodno. Kao da mi je nešto „ukliješteno“. Pomislila sam da sam se ukočila, jer često spavam na boku s uvrnutim vratom, ali sutradan se osjećaj nije povukao. I sljedeći dan opet. I onda svaki put kad bih dublje udahnula — isti osjećaj: povlačenje iznutra, kao da mi netko drži mišić između prstiju i povlači.

Naravno, googlala sam. Prvo su izašli benigni razlozi: napetost, loše držanje, stres. Onda je došao mrak interneta: aneurizma, tumor pluća, upala živca, „skrivena metastaza“. Bila sam uvjerena da ću umrijeti prije obrane diplomskog.

Pitala sam mamu — rekla je da je to "od mobitela, stalno si pogrbljena". Tata je samo pitao: "Zateže ili boli?" (Tipično njegovo pitanje, ko da sam printer.) Frendice su rekle da sam napokon postala punopravna odrasla osoba jer svi imaju neki simptom koji nikad ne prođe. Super.

Otišla sam kod doktorice. Pogledala me, poslušala pluća, rekla da ne čuje ništa čudno. Rekla je da vjerojatno vučem stres u vratne mišiće. Preporučila masažu, fizikalnu, i „više hodanja na zraku“. Dobro.

Ali evo što se počelo događati: s vremenom, kad bih duboko udahnula, nije me više samo zatezalo, nego bih čula tiho pucketanje. Kao da mi nešto u vratu odgovara na udah. Najviše noću. Zvuk kao kad otvaraš knjigu prvi put nakon dugo vremena. Bio je... ritmičan.

Počela sam snimati to. I u jednom od videa — i ovo ne znam kako drugačije reći — čula sam riječi. Šapat. Ne kroz usta. Nego iz vrata. Usred tišine, kad bih udahnula jako, mogla sam razabrati nešto poput: „Još malo. Još malo.“

Mislila sam da haluciniram. Previše stresa. Možda neko retroaktivno oštećenje iz djetinjstva kad sam pala s ljuljačke. Onda sam se sjetila nečega što mi je baka jednom rekla kad sam bila mala — da sam rođena „s tankom kožom između svjetova“. Tada mi je to bilo smiješno. Sad... manje.

Jedne noći, ležala sam u mraku, disala duboko da čujem glasove. Umjesto šapata, osjetila sam trzaj u vratu — kao da se nešto pomaknulo. Kao da se otvorio džep zraka. I onda, samo na trenutak, sve u sobi je utihnulo. Ne tišina kao bez zvuka, nego apsolutna odsutnost stvarnosti. I iz tog džepa... izašlo nešto.

Ne mogu ga opisati. Bio je oblik, ali ne za ljudsko oko. Boja koju nisam znala da mogu vidjeti. Stajalo je iznad mene i „gledalo“ bez očiju. I onda sam — a znam da ovo zvuči nemoguće — osjetila kako me pamti. Kao da sam mu bila važna. Ili korisna. Ili dio ugovora.

Ujutro, zatezanje je nestalo. Kao da nikad nije bilo. Ali znam da je nešto otišlo kroz mene. Da sam bila vrata.

Sad dišem normalno. Samo... ponekad, kad udahnem baš jako, čujem kao da netko pokušava natrag. Još malo. Još malo.