- Objavljeno
Osjećaj kao da mi srce lupa u uhu
- Autori
- Ime
- Tea_4real
Počelo je jedne večeri nakon dugog dana u studiju. Tetovirala sam sedam sati bez većih pauza — veliki rukav s motivima morskih dubina. Klijent je bio strpljiv, a ja koncentrirana. Kad je konačno otišao, osjećala sam poznati umor u prstima i ramenu, ali i nešto novo — čudan osjećaj kao da mi srce lupa u desnom uhu.
Nije bilo zaglušujuće, više kao konstantno, ritmično pulsiranje koje sam mogla čuti i osjetiti istovremeno. Prvo sam pomislila da je to samo umor ili možda tlak. Stavila sam prst na vrat, provjerila puls — nije bio sinkroniziran s onim u uhu. To me malo zabrinulo.
Moja cimerica Iva predložila mi je da odmorim, popijem čaj i "pustim tijelu da se resetira". Tipično za nju — vjeruje da je tijelo kao računalo koje ponekad treba samo restart. Poslušala sam je, djelomično, preskočila sam čaj i otišla ravno spavati.
Ali ujutro, pulsiranje je i dalje bilo tu. Ne konstantno — dolazilo je u valovima, posebno kad bi bilo tiho oko mene. Kad bih puštala glazbu u studiju ili razgovarala s klijentima, gotovo bih zaboravila na to. Ali u tišini, vraćalo se. Bum-bum-bum... ali ne u ritmu mog srca.
Nakon tjedan dana, odlučila sam potražiti pomoć. Nazvala sam prijateljicu koja radi kao medicinska sestra i opisala joj simptom. "Zvuči kao pulsatilni tinitus," rekla je. "Vjerojatno nije ništa ozbiljno, ali trebala bi to provjeriti kod liječnika. Možda je samo povišen tlak ili napetost u mišićima vrata."
Naručila sam se kod svoje liječnice, koja me poslala na pregled kod ORL specijalista. Čekala sam dva tjedna na pregled, i cijelo to vrijeme, ritam u mom uhu je... evoluirao. Više nije bio samo jednostavan bum-bum-bum. Počela sam primjećivati varijacije, kao da se mijenja tempo. Ponekad bi ubrzao, posebno kad bih bila uzbuđena ili nervozna. Drugi put bi gotovo nestao, samo da se vrati s novim, kompleksnijim ritmom.
Na kraju, dan pregleda. Doktor je gledao u moje uho, mjerio tlak, radio neke testove. "Sve izgleda uredno," rekao je, zvučeći pomalo zbunjeno. "Bubnjić je čist, nema znakova infekcije ili začepljenja." Prepisao mi je neke tablete za koje je rekao da mogu pomoći ako je riječ o blagom tinitusu, i preporučio mi da izbjegavam stres i glasnu glazbu neko vrijeme.
Tablete nisu pomogle. Ali ja više nisam bila toliko zabrinuta. Zapravo, počela sam se... navikavati na taj zvuk. Počela sam ga zapisivati u svoju crnu bilježnicu, onu u koju inače bilježim ideje za tetovaže i čudne simptome. Počela sam crtati uzorke koji su nekako odgovarali ritmovima koje sam čula.
Jedne večeri, dok sam crtala jedan takav uzorak, moja prijateljica Maja je zavirila preko mog ramena. "Ovo je cool," rekla je. "Izgleda kao oni drevni komunikacijski uzorci koje su pronašli na onom meteoritu prošle godine. Znaš, oni o kojima su pisali svi portali?"
Nisam znala o čemu govori, pa mi je pokazala članak na svom mobitelu. I bila je u pravu — sličnost je bila nevjerojatna. Uzorci koje sam crtala, potaknuta pulsiranjem u svom uhu, bili su gotovo identični onima koje su znanstvenici otkrili na fragmentu meteorita koji je pao negdje u Sibiru prije nekoliko mjeseci. Uzorci za koje su neki znanstvenici tvrdili da bi mogli predstavljati neku vrstu komunikacijskog koda.
Te noći nisam mogla spavati. Pulsiranje u mom uhu postalo je glasnije, jasnije. I po prvi put, imala sam osjećaj da to nisu nasumični ritmovi. Da to nije samo fiziološki simptom. Da je to... poruka.
Sljedećih nekoliko dana bila sam opsjednuta. Proučavala sam sve što sam mogla pronaći o tom meteoritu, o uzorcima, o teorijama. Neki znanstvenici su vjerovali da su uzorci možda nastali prirodnim putem, kroz kristalizaciju tijekom putovanja svemirom. Drugi su spekulirali da bi mogli biti umjetno stvoreni. Ali nitko nije uspio dešifrirati značenje, ako ga je uopće bilo.
A onda, dok sam jedne večeri sjedila u svom studiju, sama, slušajući pulsiranje u svom uhu i crtajući uzorke, dogodilo se nešto čudno. Crtala sam brzo, gotovo mehanički, puštajući da me vodi ritam, a ne svjesna misao. I odjednom, završila sam crtež i... razumjela sam ga.
Ne mogu objasniti kako. Nisam odjednom počela razumjeti neki strani jezik ili nešto tako dramatično. Bilo je više kao... trenutak jasnoće. Kao kad dugo zuriš u zagonetku i odjednom vidiš rješenje. Uzorci koje sam nacrtala, koji su odgovarali ritmu u mom uhu, prenosili su... frekvencije. Frekvencije drugih svjetova.
Zvuči ludo, znam. Ali u tom trenutku, bilo je savršeno logično. Pulsiranje u mom uhu nije bilo medicinski simptom — bilo je to nešto poput... prijemnika. Nekako, možda kroz neku čudnu kombinaciju faktora — možda zbog silnih tetovaža i tinte u mom tijelu, možda zbog specifične strukture mog unutarnjeg uha, možda zbog nečeg sasvim drugog — postala sam sposobna čuti... granične frekvencije. Frekvencije koje vibriraju na granici između našeg svijeta i drugih dimenzija.
Te noći, sjela sam i napisala sve što sam "razumjela" iz tih ritmova. Nisu to bile riječi ili konkretne poruke. Više kao... impresije. Osjećaj prostora koji se širi i skuplja. Osjećaj svjetova koji se preklapaju poput slojeva tkanine. Osjećaj vremena koje se ne kreće linearno, već u spiralama.
I znala sam, nekako sam jednostavno znala, da nisam jedina. Da postoje drugi ljudi koji "čuju" te frekvencije, ali možda na drugačije načine. Možda kao mirise, ili boje, ili trnjenje u prstima. Mali prijemnici razbacani po svijetu, svatko hvata djelić veće slike.
Nisam rekla nikome. Što bih i rekla? "Hej, mislim da mi srce lupa u uhu jer primam signale iz paralelnih dimenzija"? Završila bih na psihijatriji prije nego što bih izgovorila zadnju riječ.
Umjesto toga, počela sam tetovirati nove uzorke. Uzorke bazirane na ritmovima koje čujem. I čudno, ljudi su počeli specifično tražiti te dizajne. "Nešto me vuče prema njima," rekao mi je jedan klijent. "Kao da ih prepoznajem, iako ih nikad prije nisam vidio."
Danas, šest mjeseci kasnije, pulsiranje je još uvijek tu. Ponekad jače, ponekad slabije. Naučila sam živjeti s njim, čak ga i cijeniti. Moj mali prozor u nešto veće od mene. I ponekad, kad tetoviram te uzorke na nečiju kožu, primijetim kako se ritam u mom uhu sinkronizira s otkucajima srca te osobe. Kao da, na trenutak, oboje čujemo istu frekvenciju.
I pitam se... koliko je još ljudi tamo vani, koji osjećaju da im srce lupa u uhu, koji misle da je to samo simptom za koji će im doktor reći da nije ništa ozbiljno? I koliko njih zapravo čuje ritam drugih svjetova, a da to ni ne zna?
⚠️ Napomena: Ova priča je fikcija i služi kao dio zbirke kreativnih tekstova koji počinju s uobičajenim simptomima, a završavaju u nadrealnim okolnostima te pokušavaju osvjestiti koliko štetno za psihu moze biti traženje simptoma na internetu.
Ovo nije medicinski savjet. Ako imate bilo kakve zdravstvene tegobe, obavezno se obratite svom liječniku ili potražite informacije iz pouzdanih izvora:
Ne vjerujte svemu što pročitate na internetu – uključujući i ovu priču. 😉