Vrtoglavica pri promjeni položaja glave

Sve je počelo nakon jednog sasvim običnog vikenda. Provodio sam sate prevodeći njemačke priručnike o industrijskim strojevima — ne baš najuzbudljiviji način da se zaradi za život, ali plaća račune. Te nedjelje, nakon dva dana gotovo neprekidnog sjedenja, ustao sam naglo iz svog radnog stolca i osjetio kako mi se svijet oko mene zavrtio.

Vrtoglavica. Nije to bilo ništa strašno, tek nekoliko sekundi dezorijentacije. "Previše kave, premalo kretanja," pomislio sam. Ali onda se to počelo ponavljati. Svaki put kad bih promijenio položaj glave — ustajanje iz kreveta, naginjanje da zavežem cipele, pa čak i kad bih naglo okrenuo glavu — osjetio bih kako me hvata val vrtoglavice.

Kao i svaka razumna osoba u 21. stoljeću, prvo sam potražio informacije na internetu. BPPV — benigni paroksizmalni pozicijski vertigo. Zvučalo je prilično bezopasno. Nešto o kalcijevim kristalima u unutarnjem uhu koji su se pomaknuli. "Vjerojatno će proći samo od sebe," pisalo je. Ali nakon dva tjedna, nije prošlo.

Prijatelji su imali razne teorije. "Možda je od previše gledanja u ekran," rekla je Maja. "Jesi li provjerio krvni tlak?" pitao je Petar. Moja majka je, naravno, bila uvjerena da je to tumor mozga.

Na kraju sam otišao kod liječnika. Nakon brzog pregleda, dijagnoza je bila upravo ono što sam i sam pročitao — BPPV. Dao mi je upute za Epleyev manevar, vježbu koja bi trebala vratiti te kristale u unutarnjem uhu na njihovo mjesto. "Radite to dva puta dnevno," rekao je. "Trebalo bi pomoći u roku od tjedan dana."

Tako sam i učinio. Disciplinirano sam radio vježbe, pomičući glavu kroz precizno definirane položaje, nadajući se da će ti mali kristali poslušno otploviti tamo gdje trebaju biti. Ali nešto čudno počelo se događati.

Primjetio sam da vrtoglavica nije bila jednaka u svim situacijama. Bila je najjača kad bih okretao glavu prema zapadu. Kad bih gledao prema istoku, gotovo je nije bilo. U početku sam mislio da je to slučajnost, ali nakon tjedan dana praćenja, uzorak je postao očit.

Jednog dana, dok sam ležao na kauču i radio Epleyev manevar, okrenuo sam glavu prema zapadu i vrtoglavica je bila toliko intenzivna da sam na trenutak izgubio svijest o prostoru oko sebe. A onda sam vidio nešto — nije to bila halucinacija, više kao da se moj vidokrug proširio. Vidio sam dijelove svog stana koje iz tog položaja ne bih trebao moći vidjeti. Vidio sam kuhinjski stol kroz zid.

Prestravljen, prekinuo sam vježbu. Morao sam biti siguran da nisam doživio moždani udar ili nešto slično. Sljedećeg dana posjetio sam neurologa, koji je napravio MR mozga. "Sve je savršeno uredno," rekla je. "Nema razloga za brigu."

Ali ja sam znao da nešto nije u redu. Počeo sam voditi dnevnik, bilježeći točno kad i kako se vrtoglavica javlja. I počeo sam eksperimentirati. Sjedeći mirno u sobi, okretao bih glavu točno prema zapadu i dopustio da me vrtoglavica preplavi. Svaki put, na nekoliko sekundi, mogao sam vidjeti stvari koje ne bih trebao moći vidjeti — kroz zidove, iza sebe, ponekad čak i u druge stanove.

Nakon nekoliko tjedana, naučio sam kontrolirati taj... dar? Prokletstvo? Nisam siguran kako ga nazvati. Otkrio sam da kad stavim ruke uz tijelo i okrenem glavu za točno 247 stupnjeva prema zapadu, vrtoglavica otvara neku vrstu "prozora" u mom vidnom polju. I kroz taj prozor, mogao sam vidjeti druge verzije stvarnosti.

U jednoj, moj stan je bio pun biljaka koje cvjetaju plavim cvjetovima. U drugoj, zidovi su bili obojeni u crveno. A u najstrašnijoj od svih, stan je bio prazan, s prašinom na podu kao da nitko u njemu nije živio mjesecima.

Shvatio sam da ne gledam kroz prostor, nego kroz vrijeme. Ili možda kroz paralelne stvarnosti.

Pitao sam se jesu li ti kalcijevi kristali u mom uhu možda nekakav biološki kvantni detektor. Možda su se pomaknuli na način koji mi omogućuje da vidim ono što većina ljudi ne može.

Počeo sam istraživati što mogu vidjeti. Okrenuo bih glavu i koncentrirao se na određene osobe ili mjesta. Vidio sam prijatelje u situacijama u kojima nisu bili. Vidio sam buduće verzije sebe kako sjedim za istim stolom, samo stariji, s više sijedih u kosi.

Jednog dana, odlučio sam otići korak dalje. Umjesto da samo gledam, pokušao sam dosegnuti tu drugu stvarnost. Okrenuo sam glavu, usredotočio se na jednu verziju svog stana — onu s plavim cvjetovima — i ispružio ruku prema cvijetu koji sam vidio na stolu.

Osjetio sam kako mi prsti dodiruju nešto mekano i vlažno. Povukao sam ruku natrag i na vrhovima prstiju vidio plavi prah. Mirisao je na nešto što nikad prije nisam osjetio — slatko i metalno istovremeno.

Sada živim između stvarnosti. Vrtoglavica je i dalje tu, ali više je ne pokušavam izliječiti. Svaki dan provodim nekoliko sati "gledajući kroz", bilježeći što vidim. Nekada se pitam jesam li zaista otkrio nešto izvanredno ili samo polako gubim razum.

Ali onaj plavi cvijet koji sam ubrao još uvijek stoji u maloj vazi na mom stolu. Ne vene i ne mijenja boju. I svaki put kad ga pogledam, podsjeća me da ono što vidimo nije sve što postoji. A ono što nazivamo "simptomima" možda su zapravo vrata prema nečem većem.

Ili sam možda samo trebao bolje slušati liječnike i više se kretati. Tko zna.