Ruka mi utrne kad je podignem iznad glave

Kada napunite šezdeset i koju godinu, naviknete se na povremene neobične senzacije u tijelu. Koljeno koje škripi kad silazite niz stepenice. Leđa koja protestu protiv dugog sjedenja. Sve su to, kažu, normalni znakovi starenja, i većinom ih prihvatim bez previše razmišljanja.

Ali prije otprilike dva mjeseca, primijetila sam nešto novo. Svaki put kad bih podigla desnu ruku iznad glave – bilo da skidam nešto s najviše police ili vješam zavjese – ruka bi mi potpuno utrnula. Ne postupno, ne djelomično, nego potpuno, od ramena do prstiju, u roku od nekoliko sekundi. Kao da netko prekidačem isključi svu osjetljivost.

Prvi put kad se to dogodilo, upravo sam posezala za kutijom s božićnim ukrasima na vrhu ormara. Ruka mi se odjednom učinila teškom, a zatim je osjetljivost nestala tako brzo da sam ispustila kutiju koja mi je pala na glavu. Izgledalo je vjerojatno komično – šezdesetšestogodišnja baka s kuglicama i anđelima rasutim oko sebe – ali ja se nisam smijala.

"Sigurno je samo trenutni problem s cirkulacijom," rekla sam sebi. "Ili sam predugo držala ruku podignutu."

Ali sljedeći dan, dogodilo se ponovno. I dan nakon toga. Svaki put kad bih podigla desnu ruku iznad razine ramena, utrnula bi u roku od pet sekundi. Spustim li je, osjet bi se vratio nakon desetak sekundi. Podignem li je opet – opet bi utrnula.

Moja kći Marija predložila je da posjetim liječnika. "Možda je problem s vratnom kralježnicom, mama," rekla je. "Ili s cirkulacijom. Možda je... " nije završila rečenicu, ali obje smo znale što misli. U našim godinama, svaki novi simptom postavlja isto pitanje: je li ovo početak nečeg ozbiljnog?

Dr. Horvat, moj obiteljski liječnik već dvadeset godina, temeljito me pregledao. Mjerio je tlak, provjeravao reflekse, slušao srce i pluća. Zatim me tražio da podignem ruku iznad glave.

"Kako se sad osjećate?" pitao je dok sam držala ruku podignutu.

"Počinje trnuti," rekla sam. "Sada više ne osjećam prste... sada podlakticu... i evo, sad je cijela ruka utrnula."

Spustila sam ruku i opisala kako se osjet postupno vraća.

"Zanimljivo," rekao je, što nije zvuk koji želite čuti od svog liječnika. "Ne vidim očiti razlog za ovaj simptom. Mogli bismo napraviti neke pretrage – rendgen vratne kralježnice, doppler krvnih žila, možda čak i MR ramena."

Pristala sam, ne zato što sam bila posebno zabrinuta, već zato što sam navikla biti temeljita. Trideset i pet godina podučavala sam djecu u osnovnoj školi da rade stvari korak po korak, da budu metodični. Nisam mogla sada postupiti drugačije.

U sljedećih nekoliko tjedana, obavila sam sve preporučene pretrage. Rezultati? Sve normalno. Rendgen je pokazao "primjerene degenerativne promjene za dob" – medicinski način da se kaže da sam stara, ali ne previše. Doppler je pokazao urednu cirkulaciju. MR je pokazao mali problem s tetivom rotatorne manžete, ali prema riječima specijalista, "ništa što bi objasnilo potpunu utrnulost cijele ruke."

"Možda je to samo neka prolazna neurološka stvar," rekla je moja prijateljica Vera kad smo pile kavu. "Znaš, kao kad ti se ponekad zamagli pred očima kad ustaneš prebrzo."

Ali ovo nije prolazilo. Svaki dan, svaki put kad bih podigla ruku iznad glave, isti scenarij. I počela sam primjećivati još nešto – neposredno prije nego što bi ruka utrnula, na trenutak bih osjetila toplinu, gotovo kao val koji se spušta od ramena prema prstima. A zatim – ništa.

Jedne večeri, dok sam sjedila na trijemu i gledala zalazak sunca, spontano sam podigla obje ruke prema nebu, kao u nekom gestu predaje ili možda zahvalnosti za još jedan miran dan. Desna ruka utrnula je kao i obično. Ali ovaj put, nešto je bilo drugačije. U tih nekoliko sekundi između topline i utrnulosti, imala sam... ne znam kako drugačije to nazvati nego – bljesak sjećanja.

Vidjela sam sebe, ali ne kao sad. Bila sam mlada, možda pet ili šest godina. Stajala sam na livadi, ruku ispruženih prema nebu, a oko mene su letjeli leptiri – stotine njih, svih boja. Sjećanje je bilo toliko živo, toliko stvarno, da sam gotovo osjetila miris trave i cvjetni prah u zraku.

Spustila sam ruke, zbunjena. Ne sjećam se tog događaja iz djetinjstva. Nikad nisam imala sjećanje na polje puno leptira. Otkud sad to?

Sljedećeg dana, nazvala sam svoju stariju sestru.

"Jasna, sjećaš li se da sam kao dijete ikad bila na nekoj livadi s puno leptira? Možda na školskom izletu ili kod bake?"

Nastupila je stanka.

"Kako to misliš?" pitala je oprezno.

"Imala sam ovo čudno... sjećanje, pretpostavljam. Stojim na livadi, dižem ruke prema nebu, a oko mene leptiri."

Još jedna stanka, duža.

"Jelena, to se dogodilo dan prije nesreće. Dan prije nego što si pala s onog stabla i slomila ruku. Imala si pet godina. Ne sjećaš se?"

Nisam se sjećala. Ni livade, ni leptira, ni pada sa stabla. Sestra mi je ispričala kako sam, prema riječima naše majke, dan prije nesreće stajala na livadi iza kuće, ruku podignutih prema nebu, okružena neobično velikim brojem leptira. Sljedećeg dana popela sam se na staro stablo na istoj livadi, pala i slomila desnu ruku. Ruku koju sam držala podignutu prema nebu, okruženu leptirima.

Ruku koja sada, šezdeset godina kasnije, trne svaki put kad je podignem iznad glave.

Te noći, odlučila sam napraviti eksperiment. Sjela sam na krevet, duboko udahnula, i polako podigla desnu ruku. Kad sam osjetila poznati val topline, zatvorila sam oči i dopustila da se dogodi.

Ovaj put nije bilo sjećanja iz prošlosti. Umjesto toga, vidjela sam nešto što se još nije dogodilo. Vidjela sam sebe kako stojim u nepoznatoj sobi, gledajući kroz prozor. U ruci sam držala nešto – izgledalo je poput pisma. Okrenula sam se i ugledala mladu ženu kako ulazi u sobu – ženu koju nikad prije nisam vidjela. Nasmiješila mi se i rekla: "Znala sam da ćeš doći, bako."

Otvorila sam oči, srce mi je lupalo. Ovo nije bilo sjećanje. Ovo je bilo... nešto drugo. Nešto što se još nije dogodilo.

Sljedećih nekoliko dana, eksperimentirala sam. Svako jutro i večer, podizala bih desnu ruku iznad glave i čekala utrnulost. I svaki put, u tom kratkom intervalu između topline i gubitka osjeta, vidjela bih nešto novo. Ponekad djeliće prošlosti koje sam zaboravila – prvi dan škole, miris učionice, lice moje majke dok me uči kako ispeći kolač. Drugi put, bljeskove onoga što je djelovalo kao budućnost – sebe kako hodam nepoznatom plažom, kako sjedim u liječničkoj čekaonici, kako se smijem s ljudima koje još nisam upoznala.

Nisam rekla nikome. Što bih i rekla? "Hej, moja utrnula ruka mi pokazuje prošlost i budućnost"? Završila bih na psihijatrijskom pregledu umjesto na neurologiji.

Ali znala sam što se događa. Nakon šezdeset godina života, trideset i pet godina podučavanja, i nebrojeno mnogo pročitanih knjiga, razvila sam određeni osjećaj za prepoznavanje uzoraka, za viđenje veza koje drugi možda ne vide.

Moja desna ruka – ruka koja je bila slomljena u djetinjstvu, ruka koju sam držala podignutu prema nebu dok su me okruživali leptiri – postala je neka vrsta antene. Ali ne za radio valove ili Wi-Fi signal. Za vrijeme. Za trenutke koji su bili i trenutke koji će tek doći.

Kad sam to shvatila, prestala sam ići liječnicima. Prestala sam objašnjavati simptom prijateljima i obitelji. Umjesto toga, počela sam voditi dnevnik. Svaki dan, bilježila sam što sam vidjela u tim kratkim trenucima jasnoće, prije nego što bi ruka utrnula.

A onda, prije tri tjedna, dogodilo se nešto što je potvrdilo moju teoriju. Vidjela sam svojeg unuka Mateja kako mi pokazuje neki papir, s velikim osmijehom na licu. Nisam mogla vidjeti što piše, ali njegove usne su formirale riječi: "Uspio sam!"

Dva dana kasnije, Matej me nazvao da mi kaže da je primljen na medicinski fakultet. Zvučao je točno kao u mojoj viziji – uzbuđen, ponosan, pun nade. Riječi su bile iste: "Uspio sam, bako!"

Od tada, počela sam gledati na svoju utrnulu ruku kao na dar, a ne kao na simptom. Svako jutro i večer, podižem je prema nebu i čekam da mi pokaže djelić prošlosti ili budućnosti. Neki bljeskovi su trivijalni – gdje ću pronaći izgubljene naočale ili kakvo će biti vrijeme za vikend. Drugi su dubokinemaju trenutačno značenje, ali ih svejedno bilježim, znajući da će možda jednog dana imati smisla.

Prije tjedan dana, moja kći Marija primijetila je da više ne spominjem svoju "utrnulu ruku".

"Je li prošlo, mama?" pitala je. "Onaj simptom s rukom?"

"Ne," odgovorila sam iskreno. "I dalje trne svaki put kad je podignem."

"Možda bismo trebali tražiti drugo mišljenje," predložila je. "Možda neki neurolog u Zagrebu..."

"Ne brini se," rekla sam, smiješeći se. "Naučila sam živjeti s tim. Zapravo, počinjem misliti da je to možda neka vrsta... dara."

Pogledala me zbunjeno, ali nije dalje ispitivala. Moja djeca su navikla na moje povremene čudne izjave – pripisuju ih godinama i činjenici da živim sama otkad je njihov otac umro.

Ali nije to. Daleko od toga. Nikad se nisam osjećala bistrije, nikad povezanija sa sobom – sa svim verzijama sebe, kroz vrijeme.

A što se tiče one mlade žene iz moje vizije, one koja me nazvala "bako"? Prije tri dana, moja kći mi je rekla da je trudna. Očekuje djevojčicu. Moju prvu unuku.

Ponekad se pitam hoće li i ona jednog dana stajati na nekoj livadi, ruku podignutih prema nebu, okružena leptirima. Hoće li i ona, šezdeset godina kasnije, otkrit da su njezine ruke postale antene za vrijeme? Ili je ta sposobnost jedinstvena za mene?

Pretpostavljam da ću to saznati u jednoj od svojih vizija, jednog dana. Do tada, nastavit ću podizati ruku prema nebu, dopuštajući joj da utrne, i primati bljeskove vremena koje nude odgovore na pitanja koja još nisam ni postavila.

I ako vam ruka ikad utrne kad je podignete iznad glave, možda se zapitajte – je li to samo loša cirkulacija, pritisnuti živac? Ili možda, samo možda, vaše tijelo pokušava reći nešto što vaš um još nije spreman čuti?

⚠️ Napomena: Ova priča je fikcija i služi kao dio zbirke kreativnih tekstova koji počinju s uobičajenim simptomima, a završavaju u nadrealnim okolnostima te pokušavaju osvjestiti koliko štetno za psihu moze biti traženje simptoma na internetu.

Ovo nije medicinski savjet. Ako imate bilo kakve zdravstvene tegobe, obavezno se obratite svom liječniku ili potražite informacije iz pouzdanih izvora:

• HZJZ – Hrvatski zavod za javno zdravstvo
• Mayo Clinic – Symptoms A–Z
• WebMD – Symptom Checker

Ne vjerujte svemu što pročitate na internetu – uključujući i ovu priču. 😉