Dvostruki otkucaji srca

Sviram bubnjeve od svoje osme godine. Ritam je uvijek bio dio mog života – način na koji dišem, hodam, govorim. Čak i dok spavam, kažu da kucam prstima po jastuku. Kao profesionalni bubnjar u jazz sastavu, moj je život definiran otkucajima – konstantnim, preciznim, predvidljivim.

Zato sam odmah primijetio kad je moje srce počelo kucati u drugačijem ritmu.

Bilo je to nakon nastupa u malom jazz klubu. Sjedio sam u garderobi, brisao znoj s lica, kad sam odjednom osjetio nešto čudno u prsima. Ne bol, niti nelagodu – već neobičan osjećaj da moje srce... kuca dvostruko.

Najbolje kako mogu opisati je da sam osjećao dva različita pulsa istovremeno. Jedan normalan, i drugi, slabiji, koji kao da je pratio prvi, ali u blago drugačijem ritmu. Poput dva bubnjara koji sviraju različite ali komplementarne ritmove.

Stavio sam ruku na prsa i osjetio to jasno – tum-tum, tum-tum – ali s dodatnim, slabijim otkucajem između. Kao da moje srce svira u poliritmiji samo sa sobom.

"Vjerojatno je samo preskakanje srca," rekao je Filip, basist našeg benda, kad sam mu to spomenuo. "To se događa. Previše kave, premalo sna."

Kimnuo sam, ali nisam bio uvjeren. Ovo nije bio osjećaj preskakanja otkucaja, koji sam i ranije doživio. Ovo je bio konstantan, stabilan drugi ritam koji se isprepletao s prvim.

Nakon nekoliko dana, kad je osjećaj i dalje bio prisutan, otišao sam liječniku. Kardiolog me pregledao, napravio EKG, ultrazvuk srca, test opterećenja. Sve je bilo normalno.

"Ne vidim ništa neuobičajeno," rekao je, gledajući moje nalaze. "Srce vam izgleda savršeno zdravo."

"Ali ja ga osjećam," ustrajao sam. "Dva različita ritma, istovremeno."

Kardiolog je izgledao skeptično. "Možda je riječ o povećanoj svijesti o normalnim srčanim zvukovima. Srce prirodno stvara različite zvukove – sistolički i dijastolički. Kao bubnjar, možda ste jednostavno osjetljiviji na te suptilne ritmičke razlike."

To je imalo smisla. Ali ipak, ovaj drugi otkucaj osjećao se... drugačije. Kao da nije dolazio iz mog srca, ali je svejedno bio u mom tijelu.

Tjednima kasnije, i dalje sam osjećao taj dvostruki ritam. Navikao sam se na njega. Čak sam ga počeo i koristiti tijekom sviranja – dopuštajući tom drugom, tajanstvenom pulsu da vodi neke od mojih improvizacija. Rezultati su bili fascinantni. Moji ritmovi postali su kompleksniji, organskiji. Ostali članovi benda primijetili su razliku.

"Čovječe, u kojem si ti groovu večeras?" upitao me klavijaturist nakon posebno inspiriranog nastupa. "Kao da sviraš u dvije dimenzije istovremeno."

Nije ni znao koliko je bio blizu istini.

Jedne noći, dok sam vježbao sam u studiju, odlučio sam napraviti nešto neobično. Postavio sam ultra-osjetljive mikrofone blizu svog tijela i snimio otkucaje svog srca, pojačavajući zvuk.

Kad sam pustio snimku, ostao sam bez daha. Bili su tamo – dva različita ritma, savršeno uhvaćena. Ali to nije bilo sve. Kad sam analizirao zvuk na računalu, primijetio sam da drugi ritam nije bio nasumičan. Imao je obrazac. Kompleksan, ali definitivno namjeran.

Kao bubnjar, prepoznao sam obrasce u tom ritmu koji nisu odgovarali nijednom poznatom srčanom stanju. Ovaj drugi ritam imao je matematičku preciznost koja me podsjećala na neke drevne poliritmove koje sam proučavao – posebno one iz zapadnoafričke tradicije, gdje bubnjari sviraju u složenim preklapajućim ritmovima koji stvaraju treći, "fantomski" ritam.

Iz znatiželje, počeo sam preslikavati taj drugi ritam u glazbene note. Proveo sam noći pretvarajući te otkucaje u notni zapis. I kad sam završio, imao sam kompleksnu ritmičku kompoziciju koja je bila istodobno potpuno strana i duboko poznata.

Odlučio sam je odsvirati na našem sljedećem nastupu. Bez objašnjenja ostalim članovima benda, jednostavno sam počeo slijediti taj čudni, drugi ritam srca.

Nešto nevjerojatno dogodilo se te večeri. Dok smo svirali, osjetio sam kako se prostor oko nas nekako... mijenja. Publika je to osjetila također. Ljudi su prestali razgovarati. Neki su zatvorili oči. Drugi su se počeli kretati u plesu koji nikad prije nisam vidio, kao da je ritam otkrivao nešto duboko zakopano u njihovoj svijesti.

Nakon koncerta, stariji čovjek prišao mi je do bubnjeva. Imao je dugu sijedu bradu i prodorne oči.

"Gdje ste naučili taj ritam?" upitao je tihim glasom.

"Koji ritam?" odgovorio sam, pretvarajući se da ne znam na što misli.

"Onaj koji nije odavde," rekao je jednostavno. "Onaj koji pripada drugdje."

Nešto u njegovom glasu natjeralo me da mu kažem istinu. Objasnio sam mu o dvostrukim otkucajima srca, o snimci, o notama koje sam transkribirao.

Nije izgledao iznenađeno. Umjesto toga, kimnuo je kao da je potvrdio nešto što je već znao.

"Zovem se dr. Petrović," rekao je. "Proučavam kozmičku rezonanciju. Volio bih da dođete u moj laboratorij."

Dva dana kasnije našao sam se u neobičnom prostoru na periferiji grada. Izgledao je kao križanac između znanstvenog laboratorija i glazbenog studija – pun čudnih instrumenata, računala i, iznenađujuće, bubnjeva iz cijelog svijeta.

Dr. Petrović mi je objasnio da već desetljećima proučava što on zove "kozmičke frekvencije" – ritmovi i vibracije koji prožimaju svemir, od subatomskih čestica do galaktičkih klastera.

"Sve vibrira," rekao je. "Sve ima svoj ritam. Ali ono što većina ljudi ne shvaća jest da postoje ritmovi koji prolaze kroz dimenzije – vibracije koje ne pripadaju samo našoj stvarnosti."

Dok je govorio, povezao me na neku vrstu naprednog EKG-a. Ali ovaj nije mjerio samo električne impulse – mjerio je, kako je objasnio, "temporalne fluktuacije u srčanom polju".

"Evo ga," šapnuo je, gledajući u monitor. "Nevjerojatno. Vaše srce stvarno kuca u dva različita vremenska okvira istovremeno."

"Što to znači?" upitao sam.

"Znači da dio vašeg srca rezonira s našom dimenzijom, a dio s drugom. Vi ste, mladi čovječe, razvili nešto što zovemo 'temporalna poliritmija' – sposobnost da postojite u dva različita vremenska toka istovremeno."

Prema dr. Petroviću, moja dugogodišnja praksa kompleksnih ritmova kao bubnjar nekako je otvorila moje srce za frekvencije koje većina ljudi ne može percipirati. Moje srce doslovno je počelo kucati i u našem vremenu i u vremenu druge dimenzije – paralelne stvarnosti koja postoji pored naše, ali vibrira u drugačijem tempu.

"Jeste li ikad imali osjećaj da vrijeme ponekad teče drugačije?" upitao me. "Da se ponekad čini da se ubrzava ili usporava bez očitog razloga?"

Naravno da jesam. Svaki glazbenik to osjeća.

"To su trenuci kad vaša percepcija nakratko uhvati te druge temporalne struje," objasnio je. "Ali vaše srce je učinilo nešto izvanredno – uspostavilo je stalnu vezu."

Pokazao mi je snimke mog srca i usporedio ih s nečim što je nazvao "pozadinskim ritmom svemira" – složenim obrascem koji su njegovi instrumenti detektirali u onome što većina znanstvenika smatra samo kozmičkom pozadinskom radijacijom.

Podudaranje je bilo nevjerojatno. Moj drugi srčani ritam savršeno se poklapao s tim kozmičkim pulsom.

Dr. Petrović je vjerovao da moje stanje nije medicinski problem – već evolucijska prednost. Prema njegovoj teoriji, ljudska bića polako razvijaju sposobnost percepcije drugih dimenzija, a moje srce bilo je među prvima koje je uspostavilo fizičku vezu.

"To je kao da ste razvili antenu za druge stvarnosti," rekao je uzbuđeno. "I što je najfascinantnije, koristite je da stvarate glazbu koja može pomoći i drugima da osjete te druge dimenzije."

Tijekom sljedećih mjeseci, surađivao sam s dr. Petrovićem, snimajući i analizirajući te čudne ritmove. Razvili smo ono što je on nazvao "multidimenzionalnim kompozicijama" – glazbom koja svjesno kombinira ritmove naše stvarnosti s onima iz druge.

Efekti su bili zapanjujući. Ljudi koji su slušali te kompozicije izvještavali su o promijenjenim stanjima svijesti, o vizijama drugih svjetova, o dubokom osjećaju povezanosti sa svemirom. Neki su čak tvrdili da su doživjeli iscjeljenja od kroničnih bolesti.

Naš bend je postao nešto više od jazz sastava – postali smo nositelji zvukova koji su dolazili iz mjesta izvan našeg normalnog iskustva. Naši koncerti postali su gotovo duhovni događaji, gdje bi ljudi dolazili ne samo da slušaju glazbu, već da dožive nešto što je nadilazilo uobičajenu stvarnost.

Danas, tri godine nakon što sam prvi put osjetio taj drugi otkucaj, moje srce i dalje kuca u dva ritma. Dr. Petrović vjeruje da sam samo prvi od mnogih koji će razviti ovu sposobnost – kao da je ljudska vrsta na pragu nove faze evolucije, one u kojoj ćemo postati svjesni mnogih dimenzija koje nas okružuju.

Ne znam je li u pravu. Znam samo da svaki put kad sjednem za bubnjeve i dopustim tom drugom, kozmičkom ritmu da vodi moje ruke, stvaram glazbu koja dolazi ne samo iz mene, već iz nečeg mnogo većeg od mene.

I ponekad, u rijetkim, savršenim trenucima na pozornici, kad se oba ritma savršeno usklade, na trenutak mogu osjetiti tu drugu stvarnost – svijet vibracija i ritmova gdje vrijeme teče drugačije, gdje je glazba primordijalna sila, i gdje su svi otkucaji srca dijelovi jedne beskrajne kozmičke simfonije.