Prolazna nesposobnost čitanja riječi

Prvo sam pomislio da je riječ o umoru. Nakon trideset godina predavanja književnosti na fakultetu, moje oči nisu više što su nekad bile. Ali ovo je bilo nešto drugo.

Sjedim za radnim stolom, pregledavam seminarske radove studenata, i odjednom – riječi nestaju. Ne fizički. Slova su i dalje tamo na papiru, ali njihovo značenje je potpuno izgubljeno. Gledam u tekst koji sam trenutak prije savršeno razumio, i sada vidim samo besmislene simbole. Kao da gledam u tekst na nekom potpuno nepoznatom jeziku.

Prvi put kad se to dogodilo, trajalo je možda deset sekundi. Protrljao sam oči, duboko udahnuo, i riječi su se vratile. Pomislio sam da je to samo trenutak dekoncentracije.

Ali onda se počelo ponavljati. I trajati duže. Ponekad minutu, ponekad pet. Uvijek iznenada, bez upozorenja. Usred čitanja, značenje bi jednostavno – isparilo.

Moja supruga je inzistirala da posjetim liječnika. "Možda je mini-moždani," rekla je zabrinuto. "Ili nešto s očima."

Oftalmolog nije pronašao ništa neuobičajeno. "Vaš vid je tipičan za osobu vaše dobi," rekao je nakon pregleda. "Možda malo više presbiopije nego što bi bilo idealno, ali ništa što bi objasnilo te epizode."

Neurolog je bio sljedeći. Nakon MRI-a, EEG-a i drugih pretraga, i on je slegnuo ramenima. "Sve izgleda normalno," rekao je. "Možda je riječ o atipičnoj migreni? Ponekad migrene mogu uzrokovati privremene smetnje u vizualnom procesuiranju, čak i bez glavobolje."

Uzeo sam lijekove koje mi je propisao, ali epizode su se nastavile. Štoviše, počeo sam primjećivati obrazac. Nisu se javljale nasumično. Gotovo uvijek bi se dogodile kad bih čitao određene vrste tekstova – poeziju, stare klasike, eksperimentalnu prozu. Nikad dok čitam e-mailove, novine ili udžbenike. Samo kad čitam djela s dubokom umjetničkom vrijednošću.

Kako da predajem književnost ako ne mogu čitati Prousta ili Woolf ili Krležu bez straha da će mi njihove riječi iznenada postati hijeroglifi?

Razmišljao sam o prijevremenom umirovljenju. Ali prije toga, odlučio sam potražiti još jedno mišljenje. Ovaj put, umjesto neurologa ili oftalmologa, posjetio sam kognitivnog znanstvenika koji se specijalizirao za neurolingvistiku i procesuiranje jezika.

Dr. Horvat me pažljivo saslušao, postavljajući neobična pitanja koja drugi liječnici nisu – ne samo o tome kada se epizode događaju, već i o čemu razmišljam dok čitam, koje emocije osjećam, čak i o tome sanjam li o tekstovima koje čitam.

Nakon nekoliko testova, predložio je nešto neočekivano.

"Željeli biste da stavimo EEG na vas dok čitate i čekamo da se epizoda dogodi?"

Tako sam se našao u laboratoriju, čitajući "Pjesni razlike" Danijela Dragojevića, spojen na uređaj koji prati aktivnost mog mozga, dok je dr. Horvat pažljivo promatrao monitore.

Dvadeset minuta kasnije, dogodilo se. Riječi pod mojim očima pretvorile su se u apstraktne simbole lišene značenja. Podigao sam pogled i kimnuo dr. Horvatu.

Njegovo lice pokazivalo je fascinaciju. "Nevjerojatno," prošaptao je, gledajući u ekran.

Kad je epizoda prošla i ponovno sam mogao čitati, pokazao mi je rezultate.

"Vidite li ove obrasce?" upitao je, pokazujući na valove na ekranu. "Ovo nije prekid aktivnosti, kako bismo očekivali kod mini-moždanog ili migrene. Ovo je pojačana aktivnost. Ekstremno pojačana. Vaš mozak ne prestaje procesuirati tekst tijekom tih epizoda – on ga procesuira na potpuno drugoj razini."

"Što to znači?" pitao sam.

"Teško je reći sa sigurnošću, ali izgleda kao da vaš mozak prelazi iz linearnog, sekvencijalnog procesuiranja teksta u neku vrstu holističkog, simultanog procesuiranja. Umjesto da čitate riječ po riječ, vaš mozak pokušava zahvatiti tekst u cijelosti, odjednom."

To je zvučalo nevjerojatno, ali dr. Horvat je bio uvjeren da je na tragu nečemu.

"Postoji teorija," nastavio je, "da ljudski mozak ima kapacitet za različite načine procesuiranja informacija. Naše standardno, linearno čitanje samo je jedan od njih. Neki ljudi – obično nakon ozljede mozga ili tijekom određenih meditativnih stanja – prijavljuju iskustva gdje informacije percipiraju na fundamentalno drugačiji način."

"Ali ja nemam ozljedu mozga," rekao sam.

"Ne, nemate. I to je ono što je fascinantno. Vaš mozak kao da spontano prebacuje načine procesuiranja. I to specifično kad čitate tekstove s određenom vrstom kompleksnosti i umjetničke dubine."

Predložio je eksperiment. Sljedeći put kad doživim epizodu, umjesto da se borim protiv nje ili čekam da prođe, trebao bih pokušati "vidjeti" tekst na drugi način – ne fokusirajući se na pojedinačne riječi, već na stranicu kao cjelinu, kao da je slika.

Tjedan dana kasnije, prilika se ukazala. Čitao sam Rilkeove "Devinske elegije" kad su riječi počele gubiti značenje. Umjesto panike, slijedio sam upute dr. Horvata. Opustio sam fokus, gledajući stranicu kao jedinstvenu vizualnu cjelinu.

I tada se dogodilo nešto što ni u najluđim snovima nisam mogao zamisliti.

Stranica je – oživjela. Ne fizički, naravno. Ali odjednom sam mogao "vidjeti" značenja koja leže ispod riječi. Ne kao linearne rečenice, već kao složene, višedimenzionalne strukture. Kao da je svaka riječ bila vrata koja su se otvarala u prostore ispunjene značenjem, emocijama, poviješću, vezama s drugim tekstovima.

Bila je to najintenzivnija intelektualna i emocionalna spoznaja koju sam ikad doživio. Kao da sam cijeli život čitao samo sjene knjiga, a sad sam konačno vidio njihovu pravu prirodu.

Epizoda je trajala možda pet minuta. Kad je završila, sjedio sam u tišini, zapanjen. Posegnuo sam za bilježnicom i pokušao zapisati što sam "vidio". Ali kako opisati iskustvo koje nadilazi linearnost jezika?

Sljedećih mjeseci, moje "epizode" prestale su biti izvor straha i postale nešto što sam čekao s nestrpljenjem. Naučio sam ih čak i namjerno izazivati – određenim tehnikama disanja, stanjem uma, čak i fizičkim položajem tijela dok čitam.

Dr. Horvat je nastavio pratiti moj slučaj, sve više fasciniran. Doveo je kolege iz različitih područja – lingviste, neuroznanstvenike, čak i kvantne fizičare – da proučavaju što se događa tijekom mojih "prebacivanja percepcije", kako smo ih počeli zvati.

"Vaš mozak nekako pristupa informacijama koje su već tamo, u tekstu, ali koje većina ljudi nikada ne percipira," objasnio je fizičar u timu. "Kao da standardno čitanje zahvaća samo površinski sloj, a vi povremeno možete vidjeti dublje slojeve."

Lingvist je imao drugu teoriju: "Možda je to poput sinestezije, ali za značenje. Umjesto da vidite brojeve kao boje, vi vidite riječi kao... kompleksne strukture značenja."

Što god bilo, promijenilo je moj život i moje predavanje. Postao sam sposoban vidjeti veze između tekstova, autora i ideja koje ranije nisam mogao ni naslutiti. Moja predavanja postala su življa, inspirativnija. Studenti su primijetili razliku, iako im nikad nisam rekao pravi razlog.

"Kao da ste razvili neku vrstu književne supervizije," rekla mi je jednom studentica nakon predavanja o Kafki.

Nije ni znala koliko je bila blizu istini.

Godinu dana nakon prve epizode, dr. Horvat me pozvao na sastanak. Izgledao je uzbuđeno, ali i zabrinuto.

"Pronašli smo još dvoje ljudi s iskustvima sličnima vašima," rekao je. "Jedna je profesorica matematike iz Švedske, drugi je tibetanski redovnik koji živi u Nepalu. Oba slučaja imaju zapanjujuće sličnosti s vašim."

"To je dobro, zar ne?" upitao sam. "Više podataka za vaše istraživanje."

"Da, ali... postoji još nešto." Zastao je. "Tibetanski redovnik tvrdi da te epizode nisu samo neurološki fenomen. On vjeruje da su to trenuci kad naša svijest dodiruje... nešto drugo. Neku vrstu informacijskog polja koje prožima stvarnost."

Nasmijao sam se. "Zvuči pomalo ezoterično za znanstveni projekt."

"Slažem se," rekao je dr. Horvat. "Ali ono što je zanimljivo jest da su matematički modeli koje razvijamo da bismo objasnili vaše iskustvo počeli nalikovati nekim aspektima kvantne teorije polja. Kao da postoji neka vrsta 'kvantnog čitanja' koje nadilazi linearno procesuiranje informacija."

Nisam znao što reći na to. Ja sam samo profesor književnosti koji je iznenada počeo vidjeti tekstove na način koji nadilazi uobičajeno čitanje.

Danas, dvije godine nakon prve epizode, i dalje doživljavam te trenutke "kvantnog čitanja", kako ih je tim dr. Horvata nazvao. Naučio sam živjeti s njima, čak ih i cijeniti kao rijetki dar.

Je li to neurološka anomalija? Evolucijski skok u ljudskoj kogniciji? Ili doista, kako tvrdi tibetanski redovnik, trenutak kad ljudska svijest dodiruje nešto veće od sebe same?

Ne znam. Ali znam da više nikad neću čitati na isti način. I znam da riječi, te svakodnevne stvari koje uzimamo zdravo za gotovo, sadrže svjetove unutar svjetova, čekajući da ih netko vidi.