Ugrizao me krpelj u Africi

Jednom sam imala krpelja koji je na mene skočio sa slona. Bila sam baš tada planirala proći cijelu Afriku na leđima deve. Safari je bio prvi dio mog putovanja. Nije bilo ništa neobično dok nismo došli blizu krda slonova u nacionalnom parku Kruger.

U trenutku kad smo se vraćali prema džipu, osjetila sam oštar ubod ispod pazuha. Te večeri tijekom tuširanja otkrila sam velikog crnog krpelja, tzv. "slonovski krpelj". Izvadila sam ga pincetom, ali je ostavio veliku rupu na mjestu ugriza.

Prva dva dana nakon ugriza imala sam blagu temperaturu i glavobolju. Treći dan sam počela osjećati vrtoglavicu i slabost u mišićima. Mjesto ugriza postalo je crveno i otečeno. Mislila sam da je to normalna reakcija na ugriz.

Četvrtog dana počele su se javljati prve neobične pojave. Imala sam osjećaj da vidim stvari na periferiji vida koje nestaju kad se okrenem. Petog dana te "stvari" su postale jasnije - počela sam viđati mršave, tamne ljude koji su stajali uz cestu dok smo se vozili kroz nenaseljeno područje.

S njima su došli i drugi simptomi. Počele su mi se priviđati njihove jadne nastambe od blata i slame. Mogla sam vidjeti djecu kako trče između koliba, žene kako nose vodu, muškarce kako rade u polju. Sve je bilo toliko stvarno da sam pitala suputnike vide li isto.

"Ne vidim nikoga," rekao bi vodič, gledajući me zabrinuto.

Ne znam kako krpelj ima toliku psihološku moć. Halucinacije su postajale sve intenzivnije dok smo putovali kroz ruralne dijelove Afrike. Ponekad sam mogla vidjeti cijela sela tamo gdje ih nije trebalo biti. Lica tih ljudi bila su iscrpljena, kosti su im se nazirale ispod kože.

Potražila sam liječničku pomoć tek u Republici Južnoj Africi kad su halucinacije postale previše intenzivne. Liječnik je bio zbunjen mojim simptomima.

"Halucinacije nisu tipičan simptom bolesti koje prenose krpelji," rekao je nakon što su testovi bili negativni na poznate patogene. "Ali pronašli smo nešto neobično u vašoj krvi - mikroorganizam koji ne mogu identificirati."

Najčudnije od svega bilo je što su halucinacije nestajale kada bih se nalazila u avionu. Na velikoj visini, počela sam viđati normalne stvari. Mogla sam jasno razmišljati. Ali čim bih sletjela, halucinacije bi se vratile.

Na kraju nisam uspjela prijeći Afriku na devi kako sam planirala. Kada bih jahala, priviđenja bi postala toliko stvarna da nisam mogla razlikovati stvarnost od halucinacija. Vidjela bih ljude kako prolaze tik pored mene, mogla sam čuti njihove glasove, pa čak i osjetiti mirise njihove hrane.

Natrag sam uzela avion jer mi je doktor rekao da će mi se priviđenja vjerojatno vratiti ako se vratim kroz Afriku istim putem. I bio je u pravu - svaki put kad avion sleti na afričko tlo, počinjem ponovno viđati te jadne ljude i njihove nastambe od blata i slame.

Godinu dana nakon incidenta, halucinacije se javljaju rjeđe, ali nisu potpuno nestale. Ponekad se pitam nije li me taj krpelj nekako povezao s patnjom koju kao turistkinja nisam mogla vidjeti. Možda nije slučajno da je skočio baš sa slona - životinje koja pamti i osjeća.