Jutarnja ukočenost vilice

Počelo je kao sitna nelagoda. Probudila bih se, pokušala zijevnuti i osjetila laganu ukočenost vilice. Kao da su mi zglobovi čeljusti zahrđali preko noći. Prvih nekoliko minuta nakon buđenja jedva bih otvorila usta, a onda bi se ukočenost postupno smanjivala dok ne bi potpuno nestala nakon otprilike pola sata.

Nisam se previše zabrinjavala. S 25 godina i poslom u knjižnici koji mi ostavlja dovoljno vremena za pisanje poezije, imala sam važnijih stvari za razmišljanje od prolazne jutarnje ukočenosti. Pomislila sam da možda stišćem zube tijekom sna.

No, nakon nekoliko tjedana, simptomi su se pogoršali. Ukočenost je postajala sve intenzivnija i trajala je sve duže. Ponekad bi mi vilica ostala ukočena i do podneva. Najgore je bilo što nisam mogla govoriti – riječi bi izlazile iskrivljene, nerazumljive, kao da pokušavam govoriti s ustima punim kamenja.

Za nekoga tko živi od riječi, to je bilo zastrašujuće.

"Bruksizam," rekla je moja stomatologinja nakon pregleda. "Grindate zubima tijekom sna. Napravit ćemo ti udlagu koju ćeš nositi noću."

Udlaga nije pomogla. Svako jutro ista priča – vilica ukočena, riječi zarobljene. Uskoro sam počela izbjegavati jutranje razgovore. Prijatelji su mislili da sam postala asocijalna. Samo moja sustanarka Sara, medicinska sestra, znala je pravi razlog.

"Trebaš vidjeti neurologa," inzistirala je nakon što me zatekla kako u tišini plačem za kuhinjskim stolom jer nisam mogla izgovoriti ni najjednostavniju rečenicu. "Ovo nije normalno."

Neurolog je bio zbunjen. MRI nije pokazao ništa neuobičajeno. Nije bilo znakova upale temporomandibularnog zgloba, nije bilo abnormalnosti u mišićima lica.

"Možda je psihosomatsko," sugerirao je. "Jeste li pod stresom? Anksiozni?"

Jesam li anksiozna? Naravno da jesam. Ne mogu govoriti pola dana. Ne mogu recitirati svoje pjesme na večerima poezije. Ne mogu voditi normalan razgovor s prijateljima. Počela sam se bojati jutara. Bojati se buđenja. Bojati se tišine koja me čekala.

Ali duboko sam znala da nije psihosomatsko. Nešto se događalo s mojim tijelom, nešto što liječnici nisu mogli objasniti.

A onda sam primijetila nešto čudno. Jednog jutra, frustrirana nemogućnošću da izgovorim ono što želim, počela sam pisati svoje misli u bilježnicu. I dok sam pisala, iz moje olovke potekle su riječi koje nisu bile moje. Poezija kakvu nikad prije nisam napisala. Složena, duboka, s neobičnim slikama i metaforama koje kao da su dolazile iz nekog drugog vremena, drugog uma.

Zbunjena, pokazala sam pjesmu svojoj mentorici na radionici kreativnog pisanja.

"Ovo je... izvanredno," rekla je nakon što ju je pročitala. "Podsjeća me na drevne bardske pjesme, one koje su navodno nastale u transu. Odakle ti ovo?"

Nisam znala kako objasniti. Kako reći da su me te riječi pronašle dok sam bila nijema, dok je moja vilica bila zaključana kao željezna kutija?

Sljedećeg jutra, namjerno sam uzela bilježnicu čim sam se probudila. I opet, kroz ukočenu vilicu i prste koji su se činili kao da imaju vlastitu volju, izlila se nova pjesma. Ovaj put još čudnija, s riječima na jezicima koje nisam poznavala – fragmenti latinskog, starog keltskog, pa čak i nekih simbola koje nisam prepoznala.

Odlučila sam eksperimentirati. Svako jutro zapisivala bih ono što je dolazilo kroz mene dok mi je vilica bila ukočena. Uskoro sam imala bilježnicu punu neobičnih tekstova, mnoge s elementima jezika koje nikad nisam učila.

Jedan lingvist s lokalnog sveučilišta, kojem sam pokazala svoje zapise, bio je fasciniran.

"Ovi fragmenti... neki pripadaju jezicima koji se više ne govore. Ovo ovdje izgleda kao proto-keltski, a ovo podsjeća na stari galski. Kako znate ove riječi?"

Nisam znala. Ali uskoro sam shvatila da je moja jutarnja ukočenost vilice postala gotovo dobrodošla – jer samo u tim trenucima, kad su moje vlastite riječi bile zarobljene, ove druge riječi mogle su izaći na površinu.

Mjesec dana nakon što sam počela bilježiti te čudne pjesme, primila sam e-mail od profesora lingvistike s Oxforda. Moj lokalni lingvist poslao mu je kopije mojih zapisa, i profesor je želio razgovarati sa mnom. Odmah.

"Ono što doživljavate," rekao je tijekom našeg video poziva, "nevjerojatno je rijetko, ali nije bez presedana. U povijesti postoje zapisi o 'glasnicima jezika' – ljudima koji bi iznenada počeli govoriti ili pisati na jezicima koje nikad nisu učili, često nakon nekog fizičkog simptoma poput vaše ukočenosti vilice."

"Ali kako je to moguće?" upitala sam. "Kako mogu znati riječi jezika koje nikad nisam čula?"

Profesor je oklijevao. "Postoji teorija... kontroverzna, naravno... da određeni pojedinci mogu 'kanalizirati' jezike iz kolektivne svijesti. Da u našoj DNK postoje fragmenti jezičnog sjećanja koji sežu tisućama godina unazad, do samih početaka ljudskog jezika. U rijetkim slučajevima, ovi fragmenti mogu izaći na površinu."

Zvučalo je nevjerojatno. Ali kako drugačije objasniti činjenicu da pišem na jezicima koje nikad nisam učila?

Profesor me pozvao da sudjelujem u istraživačkom projektu. Pristala sam. Uskoro sam putovala u Oxford, gdje su me spojili na EEG dok sam pisala u svom "ukočenom stanju". Rezultati su iznenadili čak i skeptične znanstvenike.

"Vaši moždani valovi tijekom pisanja pokazuju obrazac koji obično vidimo samo kod duboke meditacije ili kod iskusnih praktikanata određenih duhovnih disciplina," objasnila mi je neuroznanstvenica. "Kao da jedan dio vašeg mozga isključuje vaš svjesni um i preuzima kontrolu."

Daljnja istraživanja otkrila su još nešto fascinantno. Neki od tekstova koje sam napisala sadržavali su informacije koje su se mogle provjeriti – reference na stvarne povijesne događaje, opise mjesta i rituala koji su odgovarali arheološkim nalazima, jezične strukture koje su se podudarale s fragmentima pronađenima na drevnim artefaktima.

Informacije koje ja nikako nisam mogla znati.

Šest mjeseci nakon što je moja ukočenost vilice počela, dogodilo se nešto neočekivano. Jedne noći, usnula sam živopisan san. U njemu sam stajala u središtu kamenog kruga, okružena ljudima odjevenima u primitivnu odjeću. Govorili su jezikom koji nisam razumjela svojim umom, ali nekako sam znala što znači. Bili su to čuvari jezika – ljudi čiji je zadatak bio sačuvati drevne riječi kroz generacije, prenoseći ih usmenom predajom.

U snu, prišla mi je stara žena i rekla: "Jezik traži dom kad mu prijeti nestanak. Pronalazi tijela koja mogu nositi sjećanje."

Probudila sam se u zoru, po prvi put bez ukočenosti vilice. Mogla sam slobodno otvoriti usta, govoriti bez poteškoća. Ali osjetila sam duboku tugu, kao da sam izgubila nešto dragocjeno.

Tog dana nazvala sam profesora s Oxforda i ispričala mu svoj san i nestanak simptoma.

"Fascinantno," rekao je nakon duge stanke. "Znate li da se upravo jučer u digitalnom arhivu dovršilo katalogiziranje posljednjeg poznatog teksta na proto-keltskom? Posljednji fragmenti jezika su sada sigurno pohranjeni."

Je li to bila slučajnost? Ili je jezik koji je pronašao utočište u meni – u mojoj ukočenoj vilici, u mojim rukama koje su zapisivale drevne riječi – napokon mogao otići nakon što je sigurno pohranjen?

Moja vilica više nije ukočena ujutro. Mogu slobodno govoriti čim otvorim oči. Ali ponekad, u trenucima između sna i jave, osjetim suptilni pritisak u čeljusti, šapat drevnih glasova koji žele biti zapamćeni.

I znam da negdje u svijetu postoji još netko tko se budi s ukočenom vilicom, zbunjen i uplašen, ne znajući da je postao privremeni dom za jezik koji odbija umrijeti.