Glavobolja samo na jednoj strani čela

Glavobolje su me pratile čitav život. Migrene, tenzijske glavobolje, sinusne — upoznala sam ih sve. Ali ova je bila drugačija. Počela je prije četiri mjeseca, dan nakon mog 66. rođendana. Uvijek na istom mjestu — lijevoj strani čela, točno iznad lijevog oka. I uvijek u isto vrijeme — točno u 15:45, kao da je netko postavio alarm.

Najčudniji dio? Trajala bi točno 12 minuta, ni sekunde više, ni manje. Zatim bi jednostavno nestala, kao da ju je netko isključio.

U početku sam je ignorirala. U mojim godinama, novo bolno mjesto na tijelu nije ništa neuobičajeno. Vrijeme donosi svakakve iznenađujuće darove, a većina njih nisu oni koje biste željeli otvoriti.

Kako su tjedni prolazili, shvatila sam da ova glavobolja ima nešto posebno. Nije bila mučna, više kao pritisak, kao da netko gura prst kroz moju sljepoočnicu. I bila je točna kao švicarski sat — 15:45 do 15:57, svaki dan. Ni nedjelja nije bila iznimka.

Nakon mjesec dana, posjetila sam doktoricu. "Jeste li pod stresom?" pitala je, što je bilo smiješno. Jesam li pod stresom kao umirovljena učiteljica čiji su najveći dnevni izazovi riješiti križaljku i odlučiti koji džem staviti na palačinke? "Možda je to cluster glavobolja," rekla je, "iako su one obično mnogo intenzivnije i ne tako predvidljive." Prepisala mi je lijekove i poslala me na CT glave, "samo da budemo sigurni."

CT je bio uredan. Lijekovi nisu pomagali. Glavobolja je dolazila i odlazila poput urarskog mehanizma.

I onda sam jednog dana primijetila nešto čudno. Tog poslijepodneva, točno u 15:45, dok sam sjedila za kuhinjskim stolom, glavobolja je počela kao i obično. Imala sam zrcalo na stolu jer sam upravo stavljala naušnice. I u tom ogledalu, na trenutak, vidjela sam nešto što me zaledilo.

Moj odraz imao je desnu stranu čela u sjeni, dok sam ja osjećala bol na lijevoj strani. Kao da gledam u obrnuti odraz. I ne samo to — na djelić sekunde, žena u ogledalu nije izgledala potpuno kao ja. Bila je starija, umornija, kosa joj je bila kraća.

Treptaj oka, i sve je bilo normalno. Pomislila sam da su to samo varljive igre svjetla i starije dobi.

Sljedećeg dana, namjerno sam sjedila ispred ogledala u 15:45. I ponovno, kad je glavobolja počela, moj odraz se promijenio. Ovaj put sam bila spremna. Promatrala sam pažljivo. Žena u ogledalu bila je ja — ali nekako drugačija verzija mene. I dok sam ja podigla desnu ruku, ona je podigla lijevu, kao da nije odraz nego... netko drugi.

Svakog dana, eksperimentirala sam dalje. Otkrila sam da za tih 12 minuta, dok glavobolja traje, mogu komunicirati s tom "drugom sobom" kroz ogledalo. Ako bih zapisala poruku i okrenula je prema ogledalu, žena bi je pročitala i kimnula, ali slova u njezinom svijetu bila su zrcalno okrenuta.

Počele smo izmjenjivati poruke. Njezino ime bilo je također Jelena, bila je također umirovljena učiteljica. Ali njezin svijet bio je drugačiji od mog. U njezinom svijetu, Jugoslavija se nikad nije raspala. Njezin suprug bio je još živ. Njezina kći nikad nije otišla u Njemačku.

I, najvažnije — ona je također imala glavobolju. Na desnoj strani čela. Od 15:45 do 15:57. Svaki dan.

Ono što se događalo počelo je dobivati smisao, koliko god nevjerojatno zvučalo. Nekako, u točno određeno vrijeme, formirao bi se "prozor" između dva paralelna svijeta. Dva svijeta koja su se razdvojila davno, možda na nekom ključnom povijesnom raskrižju. I ta dva svijeta pokušavala su se ponovno povezati — kroz nas. Kroz mene i kroz nju. Glavobolja je bila samo fizička manifestacija tog procesa.

S vremenom, naučile smo više. Otkrile smo da možemo razmjenjivati male predmete kroz ogledalo tijekom tih 12 minuta. Jednom sam joj poslala fotografiju svoje obitelji. Ona mi je poslala novčić — jugoslavenski dinar iz 2023. godine, koji u mom svijetu ne postoji.

Pokazala sam novčić svojoj unuci koja studira fiziku. Nije mogla vjerovati. "Bako," rekla je, "ovo je nemoguće." Ali onda sam joj pokazala. Točno u 15:45, stavila sam je ispred ogledala. Vidjela je drugu mene, vidjela je drugi svijet.

"Ovo je kvantni fenomen," rekla je moja unuka nakon što se oporavila od šoka. "Neka vrsta Einstein-Podolsky-Rosen mosta između paralelnih stvarnosti. Ali kako... zašto baš ti?"

I tu je bilo najzanimljivije otkriće. Moja dvojnica i ja smo kroz mnoge razgovore shvatile da smo obje imale istu nezgodu u djetinjstvu. S devet godina, obje smo pale i udarile glavom o rub stola. Na istom mjestu gdje sada osjećamo glavobolju. Možda je ta trauma nekako stvorila "kvantni ožiljak" koji je postao pristupna točka između svjetova.

Što je najčudnije, otkrile smo da možemo utjecati jedna na drugu. Jednog dana, kada je moja glavobolja bila posebno intenzivna, druga Jelena stavila je hladni oblog na svoje čelo. Gotovo istog trenutka, osjetila sam olakšanje. Naše glavobolje bile su ogledalne, ali i povezane.

Sada, nakon četiri mjeseca, glavobolje su i dalje tu, ali više ih ne doživljavam kao problem. One su podsjetnik da je stvarnost složenija nego što mislimo. Da negdje postoji druga verzija mog života, druga verzija svijeta. I da na neki čudan, fizički neobjašnjiv način, svi smo povezani.

Svaki dan u 15:45, sjednem ispred ogledala s bilježnicom i olovkom. Druga Jelena čini isto. Razgovaramo o našim svjetovima, o našim životima. Razmjenjujemo male mudrosti i velike novosti. Jednom sam je pitala boji li se da će naša veza jednoga dana nestati. Napisala je: "Ako smo već probili zid između svjetova, nema tog zida koji može zaustaviti dvije uporne starice."

Doktorica i dalje ne razumije zašto lijekovi ne djeluju na moju glavobolju. Kako bi i mogla? Kako objasniti da ono što osjeća moje tijelo nije bolest, već most? Da ono što medicina vidi kao simptom, ja vidim kao dar?

Sutra ću ponovno sjesti ispred ogledala u 15:45. Glavobolja će doći, a s njom i moja prijateljica iz druge stvarnosti. I zajedno ćemo se prisjetiti da su naši životi, poput naših glavobolja, samo različiti odrazi istog postojanja.