Utrnulost u prstima lijeve ruke bez očitog razloga

Zovem se Ivan, imam 39 godina i radim kao sistemac u jednoj firmi u Novom Zagrebu. Većinu dana provodim za računalom, što nije ništa neobično u mojoj branši. U zadnjih mjesec dana počeo sam primjećivati nešto čudno — utrnulost u prstima lijeve ruke. U početku sam mislio da je to zbog držanja miša ili pozicije sjedenja. Lijeva ruka, ok, možda sam se krivo naslonio.

Ali stvar nije prošla. Zapravo, pogoršavala se. Nije bilo boli, samo onaj tup, mravinjavi osjećaj — kao da mi je ruka "zaboravila" da postoji. I uvijek isti prsti: mali, prstenjak, i ponekad pola srednjeg. Čim bih duže tipkao ili sjedio mirno, utrnulost bi se vratila.

Guglao sam, naravno. Karpalni tunel? Možda. C8 živac? Možda čak i početak nečeg ozbiljnijeg, rekao je Google. Pitao sam kolegu informatičara, rekao je da on ima isto i da si samo stavi gel jastučić pod lakat. Hvala, Hrvoje.

Nakon tjedan dana bez poboljšanja, otišao sam do liječnika opće prakse. Napravio je osnovne neurološke testove. Poslao me na EMNG. Bio sam siguran da će to riješiti stvar.

Ali evo gdje počinje čudno.

Prvu stvar primijetio sam u čekaonici. Sjedio sam i gledao u ruku, kad sam shvatio da utrnulost nije u skladu s fiziologijom. Znam, zvuči glupo. Ali... počelo me trnuti u prstima kad bih pogledao određene oblike. Na primjer, kad bih gledao savršeno simetrične krugove — osjećaj bi nestao. Čim bih pogledao nešto asimetrično, osjećaj bi se vratio. Isprva sam mislio da umišljam.

A onda je došao EMNG. Spojili su me na aparate. Te elektrode, impulsi, sve standardno. I tada, kad je tehničarka upalila stroj, ekran je na sekundu zabljesnuo zeleno i — pojavio se tekst. Ne obično sučelje, nego nešto kao konzola iz SF filma. Pisalo je:

PRIJENOS AKTIVAN. KANAL OTVOREN.

Rekao sam tehničarki. Pogledala me kao da sam idiot. Ekran je, naravno, izgledao normalno kad ga je ona pogledala.

Od tog dana, sve je postalo čudnije. Utrnulost se počela „seliti“ — danas su to prsti, sutra dio lica, pa list desne noge. I svaki put kad bih bio blizu elektroničkog uređaja — printer, Wi-Fi ruter, pa čak i pametna žarulja — osjećaj bi se pojačavao. Kao da me nešto pokušava sinkronizirati.

Nisam više išao doktorima. Nisam znao kako bih objasnio da osjećam kako me, doslovno, upisuju.

Jedne noći sam ostao kasno na poslu, sam u uredu. Monitor je počeo treperiti, a tipkovnica se sama aktivirala. Riječ po riječ, ispisala se rečenica:

“Hvala na vezi. Početak je prihvaćen.”

Tog trenutka utrnulost je prošla. Kao da nikad nije postojala. Ali sad, kad zatvorim oči, u tami vidim kod. Linije. Brojeve. Simbole. Nisu poznati jezici, ali ih razumijem. I čujem tiho brujanje. Ne od računala. Od sebe.