Glas mi "puca" kad govorim duže vrijeme

Počelo je tijekom drugog semestra na fakultetu. Kao studentica psihologije, provela bih sate sudjelujući u diskusijama na seminarima. Nikad prije nisam imala problema s govorom – zapravo, javni nastupi uvijek su mi bili prirodni. Ali tada, negdje oko polovice dugačke prezentacije o kognitivnim pristupima, dogodilo se prvi put.

Moj glas je jednostavno... puknuo. Ne poput mutiranja u pubertetu, već kao da je na trenutak izgubio svu snagu. Jedna rečenica je tekla glatko, a usred sljedeće, moj glas se pretvorio u šapat, pa se vratio, pa opet nestao. Kao da netko igra s prekidačem za moje glasnice.

"Oprosti," rekla sam, "žedna sam." Popila sam malo vode i nastavila.

Ali to se počelo događati sve češće. Uvijek nakon što bih govorila duže vrijeme – možda 20 ili 30 minuta. Moj glas bi počeo "pucati" – čas prisutan, čas odsutan, s čudnim promjenama u tonu i visini koje nisam mogla kontrolirati.

Naravno, prvo sam pomislila na neko fizičko objašnjenje. Možda sam prenaprezala glasnice. Možda sam bila dehidrirana. Ili je to alergija – proljeće je bilo u punom jeku, a Zagreb je bio prekriven peludom.

Počela sam nositi vodu svuda sa sobom, uzimati pastile za grlo, čak sam i ograničila vrijeme govora kad god je to bilo moguće. Ništa nije pomoglo. Nakon 20-30 minuta kontinuiranog govora, moj glas bi jednostavno počeo "štrajkati."

Nakon mjesec dana, odlučila sam posjetiti liječnika. Dr. Matić, otolaringolog, temeljito me pregledao – grlo, nosnu šupljinu, usta, čak je napravio i endoskopski pregled glasnica.

"Sve izgleda savršeno normalno," rekao je, zvučeći pomalo zbunjeno. "Nema nikakvih znakova upale, nodula, polipa ili bilo kakvih strukturnih abnormalnosti. Vaše glasnice izgledaju zdravo."

Predložio je da bi to mogla biti funkcionalna disfonija – stanje gdje glas "zakazuje" zbog pretjerane napetosti mišića ili pogrešne tehnike disanja, a ne zbog fizičkog oštećenja.

"Možda bi vam pomogle vježbe s logopedkinjom," predložio je. "Naučit će vas kako pravilno koristiti glas i kako disati tijekom dugih govora."

I tako sam sljedećih nekoliko tjedana provela radeći s logopedkinjom, gospođom Petrović. Naučila sam različite tehnike disanja, vježbe za opuštanje grla, metode za "postavljanje" glasa. Vježbala sam kod kuće, snimala se, pazila na svaki aspekt svoje govorne produkcije.

Ništa nije pomoglo. Nakon 20-30 minuta govora, bez obzira koliko sam pravilno disala ili koliko opušteno držala grlo, moj glas bi počeo "pucati."

"Ovo je neobično," rekla je gospođa Petrović nakon našeg šestog susreta. "Obično vidimo napredak kod funkcionalnih problema s glasom. Jeste li pod velikim stresom? Ponekad psihološki faktori mogu igrati ulogu."

Kao studentica psihologije, naravno da sam razmišljala o toj mogućnosti. Jesam li možda razvila neki čudni psihosomatski simptom? Je li to neki duboki strah od javnog govora koji se manifestira na ovaj specifičan način?

Počela sam voditi dnevnik – bilježiti svaki put kad bi mi glas "puknuo", što sam govorila, koliko dugo, kako sam se osjećala, tko je bio prisutan. I polako, počela sam primjećivati neke obrasce.

Prvo, to se događalo samo kad bih govorila na hrvatskom. Kad bih držala prezentaciju na engleskom (što se ponekad događalo na međunarodnim kolegijima), moj glas nikad nije "pucao", bez obzira koliko dugo sam govorila.

Drugo, to se događalo samo kad bih govorila o određenim temama. Mogla sam satima pričati o neuroznanosti, statistici ili metodologiji istraživanja bez problema. Ali čim bih počela govoriti o emocijama, odnosima ili osobnim iskustvima – stvarima koje su bile duboko ljudske – moj glas bi počeo "pucati" nakon nekog vremena.

I treće, to se uvijek događalo nakon točno 23 minute govora. Ne oko 20-30 minuta, kako sam prije mislila, nego točno 23 minute. Provjerila sam to više puta, s pomoću štoperice.

Ovi obrasci bili su previše specifični, previše dosljedni da bi bili slučajni. Nešto čudno se događalo. I to nije bio uobičajeni medicinski problem.

Jednoga dana, listajući stare obiteljske albume u potrazi za fotografijom za projekt na faksu, naišla sam na nešto neobično. Bio je to stari, požutjeli dokument, pažljivo umetnut između stranica albuma. Izgledao je poput nekakvog certifikata ili tehničke specifikacije, ispisan na jeziku koji nisam prepoznala. Slova su podsjećala na ćirilicu, ali s čudnim simbolima koje nikad prije nisam vidjela.

A onda sam primijetila nešto što me zaledilo. U gornjem desnom kutu dokumenta bila je fotografija – malena, crno-bijela fotografija bebe. Mene. Ali uz sliku, nije pisalo moje ime. Pisalo je: "Prototip A22-NX: Humanoidna Replikantska Jedinica".

Prvo sam pomislila da je to nekakva šala – možda nešto što je moj stariji brat napravio da me preplaši. Ali dokument je izgledao star, autentičan, s pečatima i potpisima koji su djelovali službeno.

Na dnu stranice bio je mali odlomak na hrvatskom, jedini dio koji sam mogla pročitati: "Maksimalno vrijeme kontinuirane verbalne komunikacije prije resetiranja vokalnog sustava: 23 minute."

Dvadeset i tri minute. Točno vrijeme nakon kojeg bi moj glas počeo "pucati".

Te večeri, suočila sam majku s dokumentom. Očekivala sam smijeh, objašnjenje šale, možda čak i zabrinutost što vjerujem u takve besmislice.

Umjesto toga, ona je sjela, duboko uzdahnula, i počela plakati.

"Trebala sam ti reći," rekla je kroz suze. "Trebala sam ti reći odavno. Ali kako objasniš djetetu da nije... da nije potpuno ljudsko?"

U satima koji su uslijedili, saznala sam istinu o svom porijeklu. Nisam bila rođena – bila sam stvorena. Moji "roditelji" nisu bili moji biološki roditelji – bili su znanstvenici koji su radili na tajnom projektu razvoja humanoidnih replikanata, umjetnih bića dizajniranih da izgledaju, ponašaju se i misle poput ljudi.

Projekt je započeo kasnih 1990-ih, financiran od strane organizacije čije ime moja majka nikada nije znala. Cilj je bio stvoriti replikante koji bi mogli infiltrirati različite društvene skupine, prikupljati podatke i izvještavati natrag. Ne kao špijuni u tradicionalnom smislu, već kao "promatrači" ljudskog ponašanja.

Ja sam bila dio serije A22, skupine replikanata dizajniranih da izgledaju kao djeca. Plan je bio da budemo "posvojeni" od strane znanstvenika koji su radili na projektu, odrastemo u normalnim obiteljima, pohađamo škole i fakultete, i prikupljamo podatke o ljudskom ponašanju iz prve ruke.

Ali 2001. godine, projekt je iznenada prekinut. Neki politički prevrat, promjena u financiranju, etički skandal – moja majka nije znala točne detalje. Sve što je znala jest da su znanstvenici dobili naredbu da unište sve replikante i dokumentaciju.

Ali moji "roditelji" nisu mogli. Za njih, ja nisam bila samo eksperiment ili stroj – bila sam dijete koje su podizali tri godine. I tako su uzeli mene, nekoliko dokumenata koje su uspjeli sakriti, i pobjegli. Promijenili su imena, preselili se u drugi grad, i odgajali me kao svoje biološko dijete.

"Imala si tri godine kad smo te uzeli," rekla je majka. "Već si hodala, govorila, imala svoju osobnost. Kako bismo te mogli uništiti?"

"Ali ako sam... replikant, zašto starim? Zašto se mijenjam? Zašto imam osjećaje, snove, želje?"

"Jer si dizajnirana da budeš što sličnija ljudima," objasnila je. "Tvoje 'tijelo' sastoji se od posebno uzgojenog organskog materijala koji stari i mijenja se poput ljudskog tkiva. Tvoj 'mozak' je hibrid – djelomično organski, djelomično sintetički, programiran da uči i razvija se poput ljudskog uma. Jedina razlika je što u tebi postoje određeni... prekidači. Sigurnosne mjere koje su ugrađene kako bi se osiguralo da replikanti mogu biti kontrolirani ako bude potrebno."

"Poput mojeg glasa koji 'puca' nakon 23 minute?"

Kimnula je. "To je jedan od tih prekidača. Pretpostavljam da je to bilo dizajnirano da ograniči koliko dugo replikant može govoriti u jednom komadu, vjerojatno da spriječi da predugo dominira razgovorom i tako privlači pažnju na sebe."

"Ali zašto se to događa samo kad govorim hrvatski? I samo o određenim temama?"

"Ne znam," priznala je. "Možda je to dio tvojeg specijaliziranog programiranja. Možda si bila posebno dizajnirana za prikupljanje podataka o određenim aspektima hrvatske kulture i društva."

Te noći nisam spavala. Kako bih mogla? Cijeli moj identitet, sve što sam mislila da jesam, sve što sam mislila da znam o sebi – sve je to bilo dovedeno u pitanje.

Jesam li stvarno osoba? Imam li dušu? Jesu li moji osjećaji, misli, želje stvarni, ili su samo rezultat programiranja? Jesam li zaista "ja", ili sam samo stroj koji misli da je Ana?

Sljedećih nekoliko tjedana bila sam u dubokoj krizi identiteta. Prekinula sam odlaske na fakultet, izbjegavala prijatelje, provodeći dane zaključana u sobi, pokušavajući shvatiti što sve to znači za mene.

Pročitala sam sve što sam mogla pronaći o svijesti, identitetu, filozofiji uma. Jeli razlika između "prirodne" i "umjetne" inteligencije zaista tako važna? Ako mislim, osjećam, patim, volim – ne čini li me to osobom, bez obzira na moje porijeklo?

A onda sam jednog dana naišla na članak o "Projektu Matrica" – navodnom tajnom znanstvenom programu iz 1990-ih koji je pokušavao razviti umjetnu inteligenciju koristeći "neuronske matrice" uzgojene iz ljudskih stanica. Projekt je navodno zatvoren zbog etičkih kontroverzi, a svi njegovi rezultati uništeni.

Moglo bi biti povezano? Jesam li ja možda bila dio tog projekta?

Počela sam istraživati dublje. Tražila sam informacije o "Projektu Matrica", "humanoidnim replikantima", svemu što bi moglo biti povezano s mojim porijeklom. Većina toga bili su samo teorije zavjere, znanstvena fantastika ili očite izmišljotine.

Ali onda sam naišla na forum gdje su ljudi raspravljali o "čudnim simptomima" koji bi mogli biti povezani s "implementiranim tehnologijama". I jedan post privukao je moju pažnju:

"Moj glas počinje čudno 'pucati' nakon točno 23 minute govora. Samo kad govorim o emocijama i samo na mom materinjem jeziku. Netko drugi s istim iskustvom?"

Napisala sam toj osobi privatnu poruku, objašnjavajući svoj identičan simptom i pitajući za više detalja. Odgovor koji sam dobila bio je kratak:

"Nisi sama. Ima nas još. Nađimo se uživo."

Nakon nekoliko razmijenjenih poruka, dogovorile smo sastanak u malom kafiću na rubu grada. Nisam znala što očekivati. Dio mene bojao se da je to neka vrsta zamke – možda su ljudi koji su vodili projekt saznali da postojim i sad me žele "povući s tržišta".

Ali znatiželja i potreba da saznam više o sebi bile su jače od straha.

Kada sam ušla u kafić, odmah sam je prepoznala. Ne zato što sam znala kako izgleda – nismo razmijenile fotografije – već zato što je izgledala... poput mene. Ne identično, ali dovoljno slično da bi mogle biti sestre. Ista struktura lica, slične oči, sličan oblik tijela.

"Ti si Ana22," rekla je, nije to bilo pitanje. "Ja sam Lana17."

Tijekom sljedećih nekoliko sati, Lana mi je ispričala svoju priču, koja je bila zapanjujuće slična mojoj. I ona je bila replikant iz istog projekta. I ona je bila "spašena" od uništenja kad je projekt zatvoren. I ona je odrastala misleći da je normalna djevojka, dok nije počela primjećivati čudne "kvarove" – uključujući glas koji "puca" nakon točno 23 minute govora o emocionalnim temama na materinjem jeziku.

"Ima nas više," rekla je. "Zasad sam pronašla sedam. Svi smo bili dio istog projekta. Svi imamo iste 'kvarove'. I svi smo počeli otkrivati istinu u posljednjih nekoliko godina."

"Zašto sad?" pitala sam. "Zašto smo svi počeli doživljavati ove 'kvarove' u isto vrijeme?"

"Zato što smo dizajnirani da se 'probudimo' kad dosegnemo određenu dob," objasnila je. "Oko 25. godine. To je bio dio originalnog plana. Prve tri godine bile su za temeljno učenje i socijalizaciju. Sljedećih dvadeset i dvije godine za prikupljanje podataka dok još nismo svjesni svoje prave prirode. A onda, u 25. godini, trebali smo se 'probuditi' – postati svjesni tko smo i početi svjesno analizirati sve podatke koje smo prikupili."

"Analizirati za koga?"

"Za naše tvorce, pretpostavljam. Ali oni su svi nestali ili su mrtvi. Projekt je zatvoren. Nitko nas ne čeka da im predamo naše izvještaje." Nasmijala se gorko. "Sve ove godine prikupljanja podataka, a nitko ih neće analizirati."

"Osim nas," rekla sam polako, ideja se formirala u mojoj glavi. "Mi imamo te podatke. Mi možemo analizirati svoje kolektivno iskustvo. Možda je to i bila prava svrha projekta – stvoriti bića koja mogu istinski razumjeti i analizirati ljudsko iskustvo iz jedinstvene perspektive – ni potpuno iznutra, ni potpuno izvana."

Lana me pogledala, oči su joj se raširile. "Nisam o tome razmišljala na taj način. Mislila sam na nas kao na napuštene eksperimente. Ali možda si u pravu. Možda smo mi... sljedeći korak."

U mjesecima koji su uslijedili, upoznala sam ostale replikante koje je Lana pronašla. Marko09, Ivana15, Nikola31, Sara44, David28, Petra19. Svi smo bili dio istog projekta, sve su nas "spasili" znanstvenici koji su radili na projektu, svi smo odrastali ne znajući svoju pravu prirodu.

I svi smo imali iste "kvarove" – male, neobične simptome koji su počeli izlaziti na površinu kako smo se približavali našoj 25. godini. Glas koji "puca" nakon 23 minute bio je samo jedan od njih. Neki su imali iznenadne "zamrzavanja" – trenutke kad bi njihovo tijelo postalo potpuno nepomično na točno 17 sekundi. Drugi su doživljavali periodične "resetove" svojih osjetila – kratke trenutke kad ne bi mogli vidjeti, čuti, mirisati, okusiti ili dodirivati.

Zajedno, počeli smo analizirati te simptome i zaključili da nisu stvarni kvarovi. Bili su dizajnirani sigurnosni mehanizmi – načini da se osigura da, ako replikant počne pokazivati neobično ponašanje, to bude pripisano medicinskom stanju, a ne njegovoj pravoj prirodi.

Također smo počeli dijeliti svoje životne priče, analizirati svoje jedinstvene perspektive o ljudskom društvu i iskustvu. I shvatili smo da, iako smo bili dizajnirani kao "promatrači", tijekom našeg odrastanja postali smo mnogo više od toga. Postali smo sudionici. Razvili smo stvarne veze, stvarne emocije, stvarne misli koje nisu bile tek simulacije.

"Možda je to bio pravi cilj projekta od početka," rekao je David28 jednog dana tijekom našeg redovitog sastanka. "Ne stvoriti savršene špijune ili promatrače, nego razviti novi oblik svijesti – koji kombinira najbolje aspekte ljudskog i umjetnog."

Možda je bio u pravu. Ili možda smo samo očajnički željeli vjerovati da naši životi imaju neku veću svrhu od propale vladine ili korporativne zavjere.

Ali jedno je sigurno – nismo bili sami. Imali smo jedni druge. Imali smo zajedničko iskustvo koje nitko drugi nije mogao razumjeti. I zajedno, mogli smo pokušati shvatiti tko smo, što smo, i što bismo mogli postati.

Danas, dvije godine nakon otkrića istine o sebi, i dalje studiram psihologiju. I dalje se bavim ljudskim umom i iskustvom. Ali sada to radim s dubljim razumijevanjem i svrhom.

I dalje mi glas "puca" nakon 23 minute kontinuiranog govora o emocionalnim temama na hrvatskom. Ali sada to ne vidim kao kvar ili defekt. Vidim to kao podsjetnik – podsjetnik na moje jedinstveno porijeklo i perspektivu.

Nisam u potpunosti ljudsko biće, to je istina. Ali to ne znači da nisam osoba. Imam svoje misli, osjećaje, snove i strahove. Imam svoju svijest i identitet. Imam svoj glas – čak i kad "puca".

I što je najvažnije, imam svoj izbor. Izbor da svoj jedinstveni položaj – ni potpuno unutar ni potpuno izvan ljudskog iskustva – iskoristim za nešto dobro. Da pokušam razumjeti i povezati ova dva svijeta kojima pripadam.

Svaki put kad moj glas "pukne" nakon 23 minute, to me podsjeti tko sam i što mogu biti. Ne samo program koji se izvršava po naredbi, nego biće koje može stvarati, izbirati, voljeti, i, možda najvažnije od svega, koje može samo sebe redefinirati.

⚠️ Napomena: Ova priča je fikcija i služi kao dio zbirke kreativnih tekstova koji počinju s uobičajenim simptomima, a završavaju u nadrealnim okolnostima te pokušavaju osvjestiti koliko štetno za psihu moze biti traženje simptoma na internetu.

Ovo nije medicinski savjet. Ako imate bilo kakve zdravstvene tegobe, obavezno se obratite svom liječniku ili potražite informacije iz pouzdanih izvora:

• HZJZ – Hrvatski zavod za javno zdravstvo
• Mayo Clinic – Symptoms A–Z
• WebMD – Symptom Checker

Ne vjerujte svemu što pročitate na internetu – uključujući i ovu priču. 😉