Osjećaj hladnoće u stopalima bez razloga

Počelo je sredinom ispitnih rokova. U početku sam mislila da je od stresa — stopala koja se odjednom osjećaju kao da stojim u snijegu, iako je vani bilo 35°C, a ja u toploj sobi studentskog doma. Navukla bih dvije-tri čarape, ali ništa nije pomagalo. Kao da hladnoća dolazi iznutra, a ne izvana.

"Možda je problem s cirkulacijom," rekla je moja cimerica Petra, dok je slagala svoj šesti par cipela u već pretrpani ormar. "Ili anemija. Jesi provjerila željezo?"

Napravila sam kompletnu krvnu sliku. Sve normalno. Doktor je rekao da vjerojatno imam Raynaudov fenomen — stanje gdje se male krvne žile abnormalno sužavaju na hladnoći ili zbog stresa. Ali ovo nije bilo to. Nije bilo promjene boje kože, nije bilo utrnulosti, samo intenzivan osjećaj hladnoće, kao da su mi stopala uronjena u ledenu vodu.

Najčudnije od svega — hladnoća je bila ritmična. Neki dani bez problema, a onda tri dana zaredom neizdrživa hladnoća. Pa opet sve normalno nekoliko dana. Pa opet hladnoća.

Nakon dva mjeseca, primijetila sam obrazac. Provjerila sam u kalendaru — hladnoća se pojavljivala točno kad bi mjesec bio u prvoj četvrti. Uvijek ista tri dana u lunarnom ciklusu.

"To je nemoguće," rekla je Petra kad sam joj spomenula svoju teoriju. "Što, misliš da si vukodlak, samo za stopala?"

Nasmijala sam se, ali ideja nije bila toliko smiješna. U mojoj obitelji oduvijek su se prenosile čudne priče. Baka je stalno govorila o "posebnim darovima" koje neki od nas naslijede, iako nikad nije bila konkretna. Kad sam je jednom pitala na što točno misli, samo se nasmijala i rekla: "Kad dođe vrijeme, znat ćeš."

Možda je vrijeme došlo.

Nazvala sam baku, koja živi u malom selu na Velebitu. Kad sam joj opisala što se događa, dugo je šutjela. A onda rekla: "Moraš doći. Sad."

Dan kasnije, stigla sam u njezinu kamenu kuću, skrivenu među borovima. Baka me dočekala s izrazom koji nikad prije nisam vidjela — mješavina zabrinutosti i... ponosa?

"Je li počelo kad si napunila 22?" pitala je bez uvoda.

Iznenađena, kimnula sam. "Kako si znala?"

Umjesto odgovora, odvela me do malog sanduka u potkrovlju. Iz njega je izvadila izblijedjeli dnevnik, povezan kožom i zaključan s malim srebrnim lokotom.

"Ovo je pripadalo tvojoj praprabaki Mariji. Počelo je i kod nje na isti način — hladnoća u stopalima koja prati mjesečeve mijene."

Otvorila je dnevnik i pokazala mi stranice ispisane izblijedjelom tintom. Rukopis je bio težak za čitanje, ali mogla sam razabrati datume iz 1890-ih i reference na "ledena stopala" i "mjesečev dar".

"U našoj obitelji," objasnila je baka, "određene žene nasljeđuju posebnu vezu sa zemljom. Ili točnije — s onim što je ispod zemlje."

Te noći, dok su mi stopala ponovno bridila od hladnoće, baka me odvela duboko u šumu. Hodali smo možda sat vremena, do malog proplanka okruženog drevnim stablima. U sredini je bio krug kamenja, a u središtu kruga — mali izvor koji je sjajio pod mjesečinom.

"Skini cipele," rekla je baka. "I stavi stopala u vodu."

Oklijevala sam. Ako su mi stopala već bila ledena, kako će ih ledena izvorska voda učiniti boljima? Ali nešto u bakinom izrazu lica govorilo mi je da ne postavljam pitanja.

Kad sam uronila stopala u vodu, umjesto dodatne hladnoće, osjetila sam — toplinu. Divnu, umirujuću toplinu koja se širila od mojih tabana prema gore. A onda nešto još čudnije — kao da su moja stopala odjednom postala korijen. Mogla sam osjetiti zemlju ispod izvora, duboko, duboko dolje. Mogla sam osjetiti svaki sloj tla, svaku stijenu, svaki podzemni potok.

"Što je ovo?" prošaptala sam.

"Tvoja praprabaka Marija bila je posljednja koja je imala dar," objasnila je baka. "Mogla je osjetiti što je ispod zemlje. Mogla je pronaći vodu u najsušim područjima, mogla je predvidjeti potrese, mogla je čak i... komunicirati s mrtvima."

"S mrtvima?"

Baka je kimnula. "Naši preci nisu dolje samo kao tijela. Dio njihove energije ostaje vezan za zemlju. I kroz tvoja stopala, kroz taj osjećaj hladnoće, oni te zovu."

Zvučalo je nevjerojatno. Ludo. Ali dok sam stajala u tom izvoru, mogla sam osjetiti... prisutnosti. Ne osobe, ne duhove kako ih prikazuju filmovi, već nešto suptilnije. Poput odjeka, impresija u zemlji. I sve su željele nešto reći.

"Kad se vratiš u Zagreb," rekla je baka, "morat ćeš naći mjesta gdje je zemlja tanka. Parkovi, stara groblja, područja gdje moderna civilizacija nije potpuno prekrila ono što je ispod."

Te noći, naučila sam više o našoj obiteljskoj povijesti nego u cijelom svom životu. O ženama koje su bile tražene zbog svojih "vidovitih stopala", koje su pomagale seljanima pronaći vodu, izbjegavati nestabilno tlo za gradnju, pa čak i komunicirati s preminulim voljenima.

Kad sam se vratila u Zagreb, počela sam eksperimentirati sa svojim novim "darom". Otkrila sam da Zrinjevac, jedan od najstarijih parkova u gradu, ima mjesta gdje je veza posebno jaka. Otkrila sam da ispod moje fakultetske zgrade leže ostaci rimskog naselja, i da ti drevni duhovi imaju mnogo priča za ispričati.

Nekoliko mjeseci kasnije, moj "problem" s hladnim stopalima pretvorio se u nešto posve drugo. Sada, kad osjećam taj poznati ledeni val kako se širi od mojih tabana, ne posežem za dodatnim čarapama. Umjesto toga, pronalazim tiho mjesto gdje mogu izuti cipele i dopustiti svojim stopalima da dodirnu tlo. I slušam. Slušam priče koje zemlja ima za ispričati.

Prošli tjedan, osjetila sam nešto novo — vibraciju, duboko ispod kampusa. Prvo sam mislila da je potres, ali seizmografi nisu ništa zabilježili. Sjela sam na travu iza knjižnice, stavila stopala na zemlju i osjetila... paniku? Uznemirenje? Kao da nešto drevno i veliko pokušava upozoriti na opasnost.

Tri dana kasnije, tijekom radova na novoj tramvajskoj pruzi, radnici su slučajno probili u stari rimski vodovod, uzrokujući veliko urušavanje koje je moglo biti katastrofalno da se dogodilo tijekom dana kad su ulice pune.

Nitko nije povezao moje upozorenje sa stvarnim događajem. Kako bi i mogli? Rekla sam samo da imam "loš predosjećaj" o tom području. Tko bi vjerovao da su mi to šapnula moja hladna stopala?

I tako, ono što je počelo kao neugodan simptom koji sam googlala noću, pretvorio se u dar koji još uvijek učim kontrolirati. Baka kaže da će moja osjetljivost rasti s vremenom, da ću moći osjetiti stvari sve dublje i dalje.

Ponekad se pitam što bi moja praprabaka Marija mislila o meni, o modernoj studentici koja nosi njezin dar u svijetu betona i asfalta. Nadam se da bi bila ponosna.

A što se tiče mojih hladnih stopala? I dalje ih imam, naravno. Ali sada, umjesto da ih skrivam ispod slojeva čarapa, puštam ih da budu moj most prema onome što leži ispod površine — prema pričama, tajnama i mudrostima koje zemlja čuva za one koji znaju kako slušati.