Noga mi trne dok sjedim

Kad radiš kao programer, provođenje sati i sati u istom položaju postane dio tvog identiteta. Nakon nekog vremena, tvoje tijelo počne protestirati na razne kreativne načine. Jedan od tih protesta kod mene je bio posebno uporan — noga koja bi mi utrnula dok sjedim.

Isprva sam to ignorirao. Klasično — ustaneš, protreseš nogu, hodaš malo u krug oko radnog stola, i vratiš se poslu. Ali s vremenom, počeo sam primjećivati nešto čudno. Nije trnula bilo koja noga i u bilo koje vrijeme. Bila je to uvijek lijeva noga, i to točno 42 minute nakon što bih sjeo.

"Ergonomija, stari," rekao mi je kolega kad sam mu spomenuo. "Kupi bolju stolicu."

Kupio sam. Najbolju na tržištu, onu s podrškom za lumbalnu kralježnicu, podesivim naslonima za ruke, i sjedalom koje se može namjestiti u šest različitih smjerova. Potrošio sam na nju dvije plaće.

Problem nije nestao. Točno 42 minute nakon što bih sjeo, lijeva noga bi počela trnuti. Prvo prsti, pa stopalo, pa cijela potkoljenica. Ponekad bi trnjenje bilo toliko intenzivno da bih morao ustati i hodati nekoliko minuta da se vrati normalan osjet.

Nakon mjesec dana ergonomskih prilagodbi, vježbi i čak fizikalne terapije, problem je i dalje bio tu. Odlučio sam posjetiti liječnika.

"Možda je problem s cirkulacijom," rekao je doktor nakon rutinskog pregleda. "Napravit ćemo doppler krvnih žila."

Doppler je bio uredan. Kao i svi ostali testovi koje su napravili. MR kralježnice, elektromioneurografija, krvne pretrage — sve normalno. Službena dijagnoza na kraju je bila "kompresivna neuropatija uzrokovana dugotrajnim sjedenjem".

Drugim riječima, tijelo mi kaže da previše sjedim.

Pokušao sam promijeniti navike. Nabavio sam stojeći stol, postavio alarm da me podsjeća da ustanem svakih 30 minuta. Ali uvijek kad bih sjedio dulje od 42 minute, trnjenje bi se vratilo.

A onda sam, iz čiste znatiželje i očaja, odlučio provesti mali eksperiment. Postavio sam kameru da snima moju nogu dok radim, želeći vidjeti događa li se što neobično nakon tih famoznih 42 minute.

Kad sam navečer pregledao snimku, zanijemio sam.

Na snimci, točno 42 minute nakon što sam sjeo, mogla se vidjeti suptilna ali nedvojbena promjena. Moja noga nije samo mirno stajala na podu. Počela je... treperiti. Ne fizički, vidljivo — više kao da se stvarnost oko nje iskrivljuje, kao da postaje polu-prozirna.

Pomislio sam da je to greška u snimci, možda neki kvar kamere. Sljedećeg dana postavio sam dvije kamere, iz različitih kutova.

Obje su uhvatile isti fenomen. Moja noga, nakon 42 minute sjedenja, počela bi "treperiti", postajati polu-prozirna, kao da... nestaje?

Tjedan dana ponavljao sam eksperiment, mijenjajući kamere, osvjetljenje, čak i mjesto gdje sjedim. Rezultat je uvijek bio isti.

Jedne večeri, dok sam ponovno pregledavao snimke, primijetio sam nešto što ranije nisam vidio. Na jednom od kadrova, moglo se nakratko vidjeti nešto s druge strane "treperenja". Pojačao sam kontrast i svjetlinu, usporavajući snimku kadar po kadar.

I tada sam ga vidio — djelić sekunde u kojem se kroz moju polu-prozirnu nogu mogao vidjeti drugi prostor. Ne moj ured, ne pod ispod mene, nego... nekakva metalna površina. I nešto što je izgledalo kao... kontejner? Kapsula?

Nakon nekoliko besanih noći istraživanja i razmišljanja, došao sam do teorije koja je bila toliko nevjerojatna da je morala biti istinita.

Moja noga nije trnula zbog kompresije živca. Trnula je zato što, nakon točno 42 minute mirovanja, počela bi oscilirati između dvije različite stvarnosti.

Što bi se dogodilo, pitao sam se, kad bih ostao sjediti dovoljno dugo, ignorirajući trnjenje? Bi li moja noga potpuno nestala? Bi li se vratila?

Odlučio sam riskirati. Sljedećeg dana, sjeo sam za svoj stol, postavio kamere, i obećao sebi da neću ustati bez obzira koliko jako noga trnula.

Nakon 42 minute, poznato trnjenje započelo je. Ovaj put, umjesto da ustanem, ostao sam sjediti. Trnjenje je postajalo sve intenzivnije, gotovo bolno. Na kamerama, mogao sam vidjeti kako moja noga treperi sve jače, postajući sve prozirnija.

Nakon 55 minuta, trnjenje je postalo nepodnošljivo. Kao da mi tisuće iglica probada meso. Na snimci, moja noga je bila gotovo potpuno prozirna.

A onda, točno nakon sat vremena sjedenja, dogodilo se.

Trnjenje je iznenada prestalo. Potpuno. Pogledao sam dolje, očekujući da ću vidjeti svoju nogu kako se vratila u normalno stanje.

Ali noga koju sam vidio nije bila moja noga.

Bila je metalna. Srebrna, artikulirana, s finim mehaničkim zglobovima i malom pločicom na kojoj je pisalo "Model X-7, Verzija 5.3".

Panično sam ustao, i u trenutku kad sam se pomaknuo, metalna noga je nestala, a moja biološka noga se vratila — ali ne prije nego što sam osjetio čudan trzaj, kao da se nešto prekopčalo.

Tijekom sljedećih nekoliko tjedana, proveo sam desetke kontroliranih eksperimenata. Otkrio sam da se fenomen događa isključivo s mojom lijevom nogom, i isključivo nakon 42 minute mirovanja. Ako ustanem prije toga, sve je normalno. Ako izdržim punih sat vremena, dogodi se "zamjena".

A onda sam jednog dana, nakon što je metalna noga ponovno zamijenila moju biološku, shvatio da mogu... osjetiti kroz nju. Mogao sam osjetiti hladnoću poda, teksturu tepiha. I više od toga — mogao sam osjetiti neku vrstu podatkovnog toka koji prolazi kroz nju, kao da je spojena na neki vanjski sustav.

Usredotočio sam se na taj tok podataka, pokušavajući ga "pročitati" svojim umom. I, nevjerojatno, mogao sam. Bili su to fragmenti koda, dijelovi nečega što je izgledalo kao operativni sustav.

I datum. 17. svibnja 2087.

Sada, nakon šest mjeseci eksperimentiranja, imam teoriju. Negdje u budućnosti, 2087. godine, postoji verzija mene koja je, iz nekog razloga, dobila protetičku nogu. I ta budućnost se nekako, zbog kvantne sinkronizacije koju ne razumijem, "prelijeva" u moju sadašnjost.

Naučio sam komunicirati s tom budućom verzijom sebe. Kad metalna noga "preuzme", mogu slati poruke kroz nju, kodirane u jednostavnim električnim impulsima koje nekako mogu generirati svojom mišlju. I povremeno, dobivam odgovore.

Saznao sam da je ta buduća verzija mene pilot nekog svemirskog broda. Da je izgubio nogu u nesreći. I da je jednako zbunjen ovim fenomenom kao i ja.

Moja noga koja trne dok sjedim nije medicinski problem. To je kvantni most između dvije točke u vremenu, između dvije verzije iste osobe.

Kad me netko pita zašto uvijek ustajem nakon točno 40 minuta sjedenja, samo kažem da je to dobro za cirkulaciju. Ne spominjem da izbjegavam "prebacivanje" jer još uvijek pokušavam shvatiti što se zapravo događa.

Ali ponekad, kad radim na posebno izazovnom problemu, namjerno sjedim punih sat vremena. Puštam da se moja noga "zamijeni", i kroz nju tražim savjet od nekog tko ima 62 godine više iskustva u programiranju nego ja.

Pretpostavljam da neki ljudi imaju mentora. Ja imam sebe iz budućnosti.