Zatezanje u donjem dijelu leđa dok vozim auto

Prvi put sam osjetila ono čudno zatezanje u donjem dijelu leđa prošlog ljeta, na putu prema moru. Vozila sam sama, kao i obično otkad sam udovica, u mom starom Renaultu koji je vjeran suputnik već petnaest godina. Bio je to savršen ljetni dan – nebo vedro, promet rijedak, a moje misli ugodno raspršene između prošlosti i budućnosti.

A onda, negdje oko Karlovca, osjetila sam to. Nije bila oštra bol, više poput napetosti, zatezanja, kao da mi netko nježno povlači donji dio leđa prema natrag. Pomislila sam da je to samo od dugog sjedenja. Zaustavila sam se na odmorištu, prošetala malo, protegnula se. Zatezanje je nestalo.

Ali kad sam se vratila u automobil i nastavila vožnju, nakon desetak minuta, osjet se vratio. I tako je bilo tijekom cijelog putovanja – čim bih izašla iz auta, zatezanje bi nestalo. Čim bih vozila duže od deset minuta, vratilo bi se.

"Možda je samo loš položaj sjedala," rekla sam svojoj kćeri kad smo razgovarale telefonom te večeri. "Ili se moram naviknuti na duže vožnje."

"Mama, voziš već trideset godina," podsjetila me. "I nikad prije nisi spominjala probleme s leđima tijekom vožnje."

Bila je u pravu, naravno. Vožnja mi nikada nije predstavljala problem. Zapravo, uvijek sam voljela voziti, čak i na duge relacije. Osjećaj slobode, kontrole, tihog vremena za razmišljanje – to su bili mali luksuzili koje sam si priuštila između podizanja djece i podučavanja tuđe djece.

"Možda je vrijeme za novi automobil," predložila je kći. "Ili barem za novi jastuk za sjedalo."

Kupila sam jastuk za sjedalo. Nije pomoglo. Zatezanje je i dalje bilo tu, samo tijekom vožnje, samo u donjem dijelu leđa, i samo nakon prvih desetak minuta. Nije bilo bolno, nije me ograničavalo, ali bilo je... neobično. Neprirodno.

Nakon povratka s mora, posjetila sam liječnika. Dr. Jurić me pozorno saslušao, pregledao, poslao na rendgen kralježnice. Sve je bilo uredno, s "primjerenim znakovima starenja" – medicinski pristojni način da se kaže da imam kosti šezdesetšestogodišnjakinje.

"Možda je samo mišićna napetost," rekao je. "Pokušajte s toplim kompresama prije vožnje. I možda vježbe istezanja."

Isprobala sam sve – tople komprese, vježbe, različite položaje sjedenja, čak i različite rute vožnje, u slučaju da je riječ o nekom čudnom psihološkom odgovoru na određene ceste. Ništa nije promijenilo činjenicu da se zatezanje u donjem dijelu leđa javljalo samo i isključivo tijekom vožnje automobila.

I tako sam se pomirila s tim. Bio je to čudan, ali bezopasan simptom koji sam jednostavno dodala na svoju mentalnu listu "stvari koje dolaze sa starenjem i ne vrijedi brinuti o njima". Imala sam važnijih stvari o kojima sam razmišljala – planove za uređenje vrta, novi roman koji sam pisala, unuku koja će se uskoro roditi.

A onda se, tri mjeseca kasnije, dogodilo nešto čudno.

Vozila sam se natrag iz grada, nakon sastanka mog književnog kluba. Bilo je kasno, možda oko 23 sata, i cesta je bila gotovo prazna. Mala seoska cesta, jedva dovoljno široka za dva automobila, bez uličnih svjetiljki – samo moji farovi i mjesečina.

Osjetila sam uobičajeno zatezanje u leđima. Ali ovaj put bilo je intenzivnije, gotovo kao da me netko fizički povlači prema natrag. I tada, dok sam pokušavala namjestiti se udobnije, nešto čudno dogodilo se s mojim retrovizorom.

U njemu sam ugledala svjetla automobila iza sebe. Što nije bilo neobično samo po sebi, osim što sam bila sigurna da iza mene nije bilo automobila minutu ranije. I bilo je nešto čudno u vezi tih svjetala – bila su drugačija, žuća, manja nego moderna svjetla.

Usporila sam, očekujući da će me auto prestići. Ali održavao je istu udaljenost. Čak i kad sam dodatno usporila, ta svjetla kao da su uvijek bila na istoj udaljenosti iza mene.

Zatezanje u leđima postalo je izraženije, gotovo neugodno. Odlučila sam stati sa strane ceste i pustiti taj automobil da prođe. Zaustavila sam se, ugasila motor, i čekala.

Ali ništa se nije dogodilo. Svjetla koja sam vidjela u retrovizoru jednostavno su... nestala. Izašla sam iz auta i pogledala cestu iza sebe – ni traga drugom vozilu.

"Vjerojatno sam umorna," pomislila sam. "Um mi igra trikove."

Vratila sam se u auto, upalila motor, i krenula. Čim sam počela voziti, zatezanje se vratilo. A s njim i ona svjetla u retrovizoru.

Ovaj put, umjesto da stanem, nastavila sam voziti, promatrajući ta svjetla. I shvatila sam da, što duže vozim, svjetla postaju jasnija. Mogla sam razaznati obrise automobila – bio je to stariji model, možda iz sedamdesetih godina. Tamne boje, vjerojatno plave ili zelene, teško je bilo reći na mjesečini.

Zatezanje u leđima postalo je gotovo ritmično, kao da pokušava nešto komunicirati. I tada, u trenutku jasnoće koji ne mogu potpuno objasniti, shvatila sam – to nije bilo zatezanje. Bio je to osjećaj povlačenja. Kao da me nešto fizički povlači... natrag. U vremenu.

Zvuči ludo, znam. Ali u tom trenutku, na toj mračnoj cesti, s tim čudnim svjetlima iza mene koja nisu pripadala nijednom stvarnom automobilu, imalo je savršenog smisla. Moja leđa nisu osjećala zatezanje zbog lošeg držanja ili starosti. Osjećala su povlačenje iz drugog vremena.

Kad sam stigla kući te noći, nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svemu, pokušavajući pronaći logično objašnjenje. Možda sam zadrijemala za volanom? Možda halucinirala? Ali u dubini duše, znala sam da nije tako. Ono što sam vidjela i osjetila bilo je stvarno – na neki način.

Sljedećeg dana, napravila sam eksperiment. Odvezla sam se na istu onu cestu, u isto vrijeme. I dogodilo se isto – zatezanje, svjetla u retrovizoru, osjećaj povlačenja. Ali ovaj put bila sam pripremljena. Umjesto da se oduprem tom osjećaju, odlučila sam ga slijediti. Zatvorila sam oči na trenutak (znam, nije sigurno tijekom vožnje, ali cesta je bila prazna i vozila sam vrlo sporo), i potpuno se prepustila tom osjećaju povlačenja.

Kad sam otvorila oči, svjetla iza mene bila su mnogo jasnija. Mogla sam vidjeti cijeli automobil – bio je to stari Fiat 125, tamnoplave boje. I mogla sam vidjeti vozača – muškarca srednjih godina, s brkovima i naočalama.

Srce mi je počelo lupati. Znala sam taj automobil. Znala sam tog čovjeka.

Bio je to moj pokojni muž Josip. U automobilu koji je vozio prije više od trideset godina.

Zaustavila sam se uz rub ceste, drhtavih ruku. Fiat se zaustavio iza mene. Kroz retrovizor, vidjela sam kako Josip izlazi iz auta i polako prilazi mom automobilu. Izgledao je točno onako kako sam ga pamtila iz ranih osamdesetih – mlad, snažan, pun života.

Nije me mogao vidjeti, shvatila sam. Za njega, tu nije bilo ničega – samo prazna cesta. Ali on je bio tu, za mene, ili barem neki odjek njega kroz vrijeme.

Gledala sam ga kroz retrovizor kako hoda, zastaje, osvrće se oko sebe, kao da nešto osjeća ali ne može vidjeti. A zatim se vratio u svoj automobil i odvezao. Svjetla njegovog Fiata postajala su sve bljeđa dok nije potpuno nestao, ostavljajući me samu na mračnoj cesti, s osjećajem tuge i čuda u istoj mjeri.

Te noći, počela sam razumijevati što se događa. Moje zatezanje u leđima tijekom vožnje nije bilo medicinski simptom. Bio je to... most. Veza između mog sadašnjeg trenutka i trenutaka iz prošlosti. I nekako, moj automobil, ili možda sam čin vožnje, služio je kao katalizator.

Tijekom sljedećih nekoliko tjedana, eksperimentirala sam. Otkrila sam da mogu "naštimati" svoje iskustvo, poput radio prijemnika, fokusirajući se na različite intenzitete zatezanja u leđima. Blago zatezanje donosilo bi bljesak prošlosti – možda automobil koji sam vidjela prije tjedan dana. Jače zatezanje vodilo bi me dalje u prošlost.

I jednog dana, doživjela sam nešto što je promijenilo sve. Vozila sam se uobičajenom rutom do trgovine, kad sam osjetila zatezanje kakvo nikad prije nisam doživjela – toliko intenzivno da sam gotovo morala stati. A onda sam, kroz retrovizor, ugledala auto koji nisam prepoznala. Bio je to noviji model, kakav još nije u prodaji. A za volanom je bila mlada žena koju nikad prije nisam vidjela.

Shvatila sam, s iznenadnom jasnoćom, da ne gledam u prošlost. Gledala sam u budućnost.

Nakon tog iskustva, moj odnos prema vožnji potpuno se promijenio. Više nije bila samo način da dođem od točke A do točke B. Postala je način da... putujem. Ne samo kroz prostor, nego i kroz vrijeme.

Naučila sam kontrolirati te "skokove". Naučila sam prepoznati suptilne razlike u zatezanju – lijevo zatezanje vodilo bi me u prošlost, desno u budućnost. Jači intenzitet značio je veći vremenski skok.

Počela sam zapisivati svoja iskustva. Stvari koje sam vidjela u prošlosti mogle su se provjeriti – stari automobili, događaji, ljudi. Ali stvari koje sam vidjela u budućnosti... njih sam mogla samo čekati da se dogode. Ili da se ne dogode, ako su moji "skokovi" bili u alternativne verzije budućnosti, a ne u onu koja će se zaista manifestirati.

Nisam nikome pričala o ovome, naravno. Što bih i rekla? "Hej, zatezanje u mom donjem dijelu leđa dok vozim auto zapravo je znak da putujem kroz vrijeme"? Završila bih na psihijatrijskom pregledu.

Ali jednog dana, dogodilo se nešto što me natjeralo da podijelim svoju tajnu. Vraćala sam se kući s tržnice, i osjetila blago zatezanje u desnom dijelu leđa – budućnost, ne previše daleka. U retrovizoru sam ugledala auto svoje kćeri. Vozila je prebrzo, razgovarajući na telefon, ne gledajući cestu. I vidjela sam kako se približava raskrižju gdje će, za manje od minute, drugi automobil proći kroz crveno svjetlo i udariti je točno u vozačeva vrata.

Zaustavila sam svoj auto, zgrabila mobitel, i nazvala je.

"Stani!" viknula sam čim se javila. "Odmah stani uz cestu!"

"Mama? Što je...?"

"Molim te, vjeruj mi. Stani. Sad."

Nešto u mom glasu moralo ju je uvjeriti, jer je poslušala. A minutu kasnije, gledala je u šoku kako automobil prolazi kroz crveno na raskrižju točno gdje bi ona bila da nije stala.

Kasnije te večeri, morala sam joj objasniti. Sve – zatezanje u leđima, putovanja kroz vrijeme, prošlost i budućnost viđene kroz retrovizor.

Očekivala sam nevjericu, možda i zabrinutost za moje mentalno zdravlje. Umjesto toga, slušala me s izrazom koji je postao sve zamišljeniji.

"Kad si prvi put osjetila to zatezanje?" pitala je kad sam završila.

"Prošlog ljeta. Na putu prema moru."

"I osjećaš ga samo kad voziš?"

"Da."

Ustala je, otišla do svoje torbe, i izvadila mali notes. Prelistala ga je, a zatim me pogledala s izrazom koji nisam mogla potpuno pročitati.

"Mama, jesi li ikad čula za pojam 'kronalna rezonancija'?"

Nisam.

"To je teoretski koncept iz kvantne fizike. Ideja da su određeni ljudi, iz razloga koje ne razumijemo potpuno, 'usklađeni' s njihovim vlastitim verzijama iz drugih vremenskih točaka. I da pod određenim uvjetima, mogu... komunicirati preko vremenske linije."

Sada je bio moj red da budem zbunjena.

"Kako ti znaš o tome?"

"Jer radim na istraživačkom projektu koji proučava upravo to. U tajnosti, naravno. I već mjesecima pokušavam naći nekoga tko zaista doživljava te fenomene, umjesto da ih samo teoretizira."

Te noći, saznala sam da je moja kći, biološka znanstvenica za koju sam mislila da radi na istraživanju stanica, zapravo dio tajnog projekta koji proučava vremenske anomalije. I da je moje "zatezanje u donjem dijelu leđa dok vozim auto" možda prvi dokumentirani slučaj stvarne kronalne rezonancije kod ljudi.

"Ali zašto samo kad vozim?" pitala sam.

"Pretpostavljamo da je potreban specifičan fizički položaj, mentalno stanje, i brzina kretanja da bi se rezonancija dogodila. Za tebe, to je očito vožnja automobila. Za nekog drugog, možda je to plivanje, ili trčanje, ili nešto treće."

"I misliš da stvarno putujem kroz vrijeme?"

"Ne fizički. Ali tvoja svijest, na neki način, stvara vezu s drugim vremenskim točkama. I to je... nevjerojatno važno."

Od tog razgovora, moje "zatezanje u leđima" dobilo je potpuno novi kontekst. Nisam više samo čudna starica s neobjašnjivim simptomom. Postala sam predmet ozbiljnog znanstvenog proučavanja.

Moja kći i njezin tim opremili su moj automobil suptilnim senzorima koji mjere sve – od moždanih valova do elektromagnetskih polja – dok doživljavam svoje vremenske "skokove". Naučili su me kako da bolje kontroliram i usmjeravam te epizode, i kako da bilježim što vidim s većom preciznošću.

I pokazalo se da moji "skokovi" nisu samo osobni. Mogu vidjeti budućnost i prošlost mjesta, ljudi i događaja koji nemaju veze sa mnom osobno. Informacije koje sam donijela iz budućnosti već su pomogle u prevenciji nekoliko nesreća, a moja viđenja prošlosti potvrdila su neke historiografske teorije koje su prije bile samo nagađanja.

Danas, godinu dana nakon što sam prvi put osjetila ono zatezanje u donjem dijelu leđa, još uvijek vozim svoj stari Renault. Ali sada, umjesto da se brinem zbog simptoma, veselim se svakoj vožnji. Jer nikad ne znam koga ću vidjeti u retrovizoru. Možda svog muža iz prošlosti. Možda unuku iz budućnosti. Ili možda nešto što će promijeniti tijek nečijeg života.

I ako ikad osjetite čudno zatezanje u donjem dijelu leđa dok vozite auto, ne žurite odmah liječniku. Možda vaše tijelo ne pokušava reći da nešto nije u redu. Možda vam pokušava otvoriti vrata prema nečemu izvanrednom.

⚠️ Napomena: Ova priča je fikcija i služi kao dio zbirke kreativnih tekstova koji počinju s uobičajenim simptomima, a završavaju u nadrealnim okolnostima te pokušavaju osvjestiti koliko štetno za psihu moze biti traženje simptoma na internetu.

Ovo nije medicinski savjet. Ako imate bilo kakve zdravstvene tegobe, obavezno se obratite svom liječniku ili potražite informacije iz pouzdanih izvora:

• HZJZ – Hrvatski zavod za javno zdravstvo
• Mayo Clinic – Symptoms A–Z
• WebMD – Symptom Checker

Ne vjerujte svemu što pročitate na internetu – uključujući i ovu priču. 😉