Osjećaj sitosti iako nisam ništa jeo

Već tri tjedna osjećam se kao da sam upravo pojeo trosatni ručak kod bake. Trbuh mi je pun, težak, zadovoljen — i to ujutro, čim otvorim oči. Prije nego što popijem prvu kavu. Prije nego što stavim bilo što u usta.

Prvi put sam to primijetio sredinom travnja. Probudio sam se, krenuo prema kuhinji da napravim doručak, i shvatio da nemam apetita. Ne onu uobičajenu jutarnju nezainteresiranost za hranu koju većina ljudi ima, nego potpunu, duboku sitost. Kao da sam upravo završio s božićnom večerom.

"Vjerojatno si kasno večerao," rekla je moja sestra kada sam joj spomenuo. I jesam, prethodne večeri radio sam do kasno na prijevodu priručnika za neki novi medicinski uređaj (ironija, znam) i jeo oko ponoći. Ali to je bilo 8 sati prije.

Sljedećeg jutra bilo je isto. I onog nakon toga. Do četvrtog dana počeo sam se brinuti. Moja uobičajena jutarnja rutina — kava i zobene pahuljice s bananama — postala je nemoguća misija. Jedva sam uspio popiti pola šalice kave.

Do podneva osjećaj bi polako nestao i mogao bih normalno jesti ručak. Do večere, apetit bi mi se vratio u potpunosti. Ali sljedećeg jutra — opet ista priča.

Nakon tjedan dana, nazvao sam svog liječnika. Doktor Matić me poslušao, rekao da zvuči kao "neki poremećaj probavnog trakta" i naručio me na pregled za dva dana.

"Jeste li pod stresom?" pitao me, listajući moj karton. "Uzimate li neke nove lijekove? Primjećujete li promjene u probavi?"

Odgovorio sam ne na sva pitanja. Tipičan dan u mom životu izgleda ovako: sjedim za laptopom, prevodim stvari koje su dosadne čak i ljudima koji su ih napisali, pijem previše kave, i razmišljam o tome da počnem vježbati "sljedeći tjedan". Jedino što se promijenilo je taj čudni osjećaj sitosti.

Doktor Matić me poslao na ultrazvuk abdomena, vadio mi krv, naručio me na gastroskopiju (neugodno iskustvo koje ne preporučujem). Sve je bilo — normalno. Apsolutno, potpuno normalno. Želudac, jetra, gušterača, sve je radilo kako treba. Krvna slika bila je besprijekorna.

"Možda je psihosomatski," predložio je doktor nakon što su svi nalazi došli uredni. "Podsvjesni stres može utjecati na probavni sustav na čudne načine. Jeste li razmišljali o razgovoru s psihologom?"

Nisam mu rekao da sam već počeo sumnjati u svoje mentalno zdravlje. Ali umjesto kod psihologa, završio sam na internetu, kao i svaki obrazovani hipohondar današnjice. Tražio sam "osjećaj sitosti ujutro bez jela", "pun želudac nakon buđenja", "nemogućnost doručka" i sve moguće varijacije. Pronašao sam članke o gastritisu, GERB-u, hormonalnim poremećajima, anksioznosti, trudnoći (što definitivno nije bio moj slučaj), i još desecima stanja koja su sva imala i druge simptome koje ja nisam imao.

Jedne večeri, dok sam prevodio dio o "fantomskim senzacijama" u nekom neurološkom priručniku, imao sam čudnu misao. Što ako ovaj osjećaj sitosti nije samo u mojoj glavi, nego stvarno postoji — samo ne potječe iz mog tijela?

Ideja je bila apsurdna, naravno. Ali te noći, prije spavanja, napravio sam mali eksperiment. Stavio sam bilježnicu i olovku pored kreveta i zapisao: "Večeras nisam jeo ništa nakon 18h. Ako se ujutro probudim sit, to nije od hrane."

Sljedećeg jutra, osjećaj sitosti bio je tu, jak kao i uvijek. Zapisao sam to u bilježnicu i dodao još nešto — popis hrane koju sam sanjao. Jer te noći, sanjao sam da jedem u restoranu. Jeo sam neku vrstu gulaša s krumpirom, salatu od cikle, i za desert nešto s jabukama i cimetom. Sve to u detalje kojih se obično ne sjećam iz snova.

Te večeri, napravio sam još jedan eksperiment. Prije spavanja, vizualizirao sam prazni tanjur. Koncentrirao sam se na osjećaj gladi, na prazan želudac. Ponavljao sam si: "Nisam jeo. Gladan sam."

Probudio sam se s osjećajem sitosti jačim nego ikad. I sanjao sam da sam na nekoj vrsti banketa.

Sljedećih tjedan dana, dokumentirao sam sve. Svake večeri bih zapisao što sam zadnje jeo i kada. Zapisao bih svaki san o hrani. I svako jutro, zapisao bih intenzitet osjećaja sitosti.

Počeo sam primjećivati uzorak. Što sam više sanjao o hrani, jači je bio osjećaj sitosti ujutro. Ali to još uvijek nije objašnjavalo zašto sam odjednom počeo sanjati o hrani svake noći, i to tako živopisno.

Dok sam jedne večeri sjedio u svom omiljenom kafiću, prelistavajući bilješke o svojim snovima i osjećaju sitosti, nisam primijetio kada je stariji gospodin sjeo za stol pored mog. Tek kad je progovorio, trgnuo sam se iz misli.

"Oprostite," rekao je s blagim naglaskom koji nisam mogao smjestiti, "ne želim biti nepristojan, ali ne mogu ne primijetiti vaše bilješke. Imate problema s osjećajem sitosti?"

Normalno bih odbrusio nepoznatoj osobi koja viri u moje bilješke, ali nešto u njegovom glasu, u njegovom držanju, natjeralo me da odgovorim iskreno.

"Da, budim se osjećajući se kao da sam upravo završio s božićnom večerom. Liječnici ne mogu naći uzrok."

Nasmiješio se kao da je upravo potvrdio nešto što je već znao. "Jeste li razmišljali o mogućnosti da to nije vaš osjećaj sitosti?"

"Kako to mislite, nije moj? Čiji bi bio?"

"Postoji teorija," rekao je, nagnuvši se bliže, "da ponekad, pod određenim okolnostima, ljudi mogu doživjeti... curenje."

"Curenje?"

"Iz drugih stvarnosti. Iz paralelnih života." Govorio je tiho, ozbiljno, bez trunke onog ludila koje bih očekivao od nekoga tko iznosi takve tvrdnje. "Vaši duplikati — verzije vas koje postoje u drugim stvarnostima — žive živote koji su slični vašem, ali s varijacijama. Ponekad, granice između tih stvarnosti mogu postati... propusne."

Htio sam ustati i otići. Ali onda sam se sjetio svih onih normalnih nalaza, svih onih liječnika koji nisu imali objašnjenje. I umjesto toga, pitao sam: "Kako bi to objasnilo moj osjećaj sitosti?"

"Jednostavno. U nekoj paralelnoj stvarnosti, verzija vas večera dok vi spavate. I nekako, taj osjećaj sitosti... curi u vašu stvarnost. Vi sanjate njihove obroke, a zatim se budite s njihovim osjećajem sitosti."

Zvučalo je suludo. Ali opet, je li to bilo luđe od spontanog osjećaja punog želuca bez fiziološkog uzroka?

"Ako je to istina," rekao sam, igrajući se s tom idejom, "zašto se to događa sada? Zašto ne cijeli život?"

"Možda se dogodilo nešto što je stanjilo granice između vaših stvarnosti. Jeste li nedavno doživjeli nešto traumatično? Jeste li gotovo umrli?"

Odmahnuo sam glavom. Moj život je bio dosadno predvidljiv.

"Ili možda," nastavio je, "radite nešto što vas približava toj drugoj verziji vas. Nešto što oboje radite, ali na različite načine. Nešto što služi kao... most."

I tada me pogodilo. Priručnik koji sam prevodio posljednjih mjesec dana — bio je o novom uređaju za liječenje poremećaja prehrane. Stotine stranica o probavi, sitosti, gladi... Ja sam prevodio te riječi, mislio o tim konceptima, svaki dan, satima.

"Vidim da razumijete," rekao je starac, primijetivši promjenu na mom licu. "Preporučujem vam da vodite bilješke još neko vrijeme. Možda ćete otkriti još nešto zanimljivo."

I jesam. U tjednima koji su uslijedili, počeo sam eksperimentirati. Jedne noći, prije spavanja, intenzivno sam razmišljao o određenoj hrani — recimo, o pizzi s gljivama. I te noći, sanjao bih da jedem upravo tu hranu. Sljedeće jutro, osjećaj sitosti bio bi prisutan, ali drugačiji — točno onakav kakav bih imao nakon jela koje sam "naručio" u snu.

Počeo sam ostavljati poruke tom "drugom sebi". Pisao bih u bilježnicu prije spavanja stvari poput: "Ako možeš ovo pročitati, molim te jedi nešto lakše. Tvoji obroci me čine presitim."

I, nevjerojatno, činilo se da funkcionira. Postepeno, osjećaj sitosti ujutro postao je blaži. Umjesto teških, masnih obroka, počeo sam sanjati o salatama, juhama, laganim jelima.

Jednoga dana, dok sam listao svoje bilješke, primijetio sam nešto čudno. Na margini jedne stranice, rukopisom koji je bio gotovo, ali ne sasvim jednak mom, stajale su riječi: "Oprosti za teške obroke. Radim noćne. Jedino tad stignem jesti."

Zurio sam u te riječi, uvjeren da ih nisam ja napisao. Da ih ne bih mogao napisati, čak ni u snu. Bilo je to prvi put da sam dobio direktan odgovor.

Te večeri, napisao sam dulju poruku: "Hvala na odgovoru. Ovo je čudno, ali nekako funkcionira. Možeš li mi reći nešto o sebi? O svom svijetu?"

Sljedeće jutro, ispod moje poruke stajao je odgovor: "Gotovo je identičan tvom, pretpostavljam. Živim u Zagrebu. Prevodim medicinske tekstove. Razlika je što ja to radim noću, u bolnici. Pomažem s hitnim prijevodima za strane pacijente. A ti?"

Nastavio sam komunicirati sa svojim "paralelnim blizancem". Saznao sam da se u njegovom svijetu pandemija razvila drugačije, da je zdravstveni sustav pretrpio veće promjene, da se više medicinskih usluga pruža noću kako bi se rasteretio dnevni sustav. Saznao sam da on nema problema sa spavanjem, ali da se ponekad budi s čudnim idejama za prijevode koje je siguran da nije sam smislio.

"Mislim da dijelimo više od osjećaja sitosti," napisao je jednom. "Mislim da naši umovi... surađuju dok spavamo."

Danas, nekoliko mjeseci kasnije, osjećaj sitosti je još uvijek prisutan, ali postao je više... suputnik nego problem. Moj liječnik je odustao od pronalaženja uzroka i samo me povremeno pita je li se stanje promijenilo. Kažem mu da nije, i to je tehnički istina.

Nisam mu rekao za bilježnicu, za snove, za mog dvojnika iz paralelne stvarnosti koji jede za oboje. Niti sam to spomenuo svojoj obitelji ili prijateljima.

Ali ponekad, kada sretnem nekoga tko ima neki neobjašnjiv simptom, neki osjećaj za koji liječnici nemaju objašnjenje, razmišljam o tome da podijelim svoju teoriju. Da predložim da možda, samo možda, taj simptom nije greška. Možda je to znak da negdje, u nekoj paralelnoj stvarnosti, postoji druga verzija njih koja pokušava komunicirati.

I možda, ako slušaju pažljivo, mogu čuti što im govori.

⚠️ Napomena: Ova priča je fikcija i služi kao dio zbirke kreativnih tekstova koji počinju s uobičajenim simptomima, a završavaju u nadrealnim okolnostima te pokušavaju osvjestiti koliko štetno za psihu moze biti traženje simptoma na internetu.

Ovo nije medicinski savjet. Ako imate bilo kakve zdravstvene tegobe, obavezno se obratite svom liječniku ili potražite informacije iz pouzdanih izvora:

• HZJZ – Hrvatski zavod za javno zdravstvo
• Mayo Clinic – Symptoms A–Z
• WebMD – Symptom Checker

Ne vjerujte svemu što pročitate na internetu – uključujući i ovu priču. 😉