Pulsirajuća magla pred očima

Prvih nekoliko puta sam to pripisao umoru. Nakon četrdeset godina predavanja fizike, zaslužio sam mirnu mirovinu, ali navika da čitam do kasno u noć ostala je sa mnom. Mislio sam da me oči jednostavno upozoravaju da je vrijeme za pauzu.

No, ova magla bila je drukčija. Nije zamagljivala moj vid potpuno, već se pojavljivala kao pulsirajući oblak u perifernom vidnom polju. Ponekad lijevo, ponekad desno, bez ikakvog predvidljivog obrasca. Nije bolilo. Nije me ometalo u svakodnevnim aktivnostima. Samo bi se pojavilo — prozirna, blago svjetlucava izmaglica koja bi pulsirajući lebdjela na rubu mog vidnog polja nekoliko sekundi, a zatim nestala.

"Možda su to bljeskovi u oku," rekla mi je kćerka Ivana, oftalmologinja. "Vitreus se s godinama mijenja i stvara takve efekte. Potpuno je benigno."

No, ovo nije bilo tipično za vitrealnu degeneraciju. Uskoro sam primijetio da se pojavljuje u određenim situacijama — kad bih promatrao zalazak sunca, kad bih pogledao kroz prozor tijekom kiše, ili kad bih se zagledao u noćno nebo. Uvijek tijekom promatranja svjetlosnih fenomena.

Kao fizičar, naučen sam tražiti obrasce. Počeo sam voditi bilješke o pojavi magle — vrijeme, mjesto, trajanje, okoliš. Nakon tri tjedna praćenja, bio sam siguran da postoji korelacija s određenim atmosferskim uvjetima. Magla se češće pojavljivala tijekom dana s visokom vlažnosti zraka i promjenljivim atmosferskim tlakom.

Otišao sam kod oftalmologa, starog prijatelja. Nakon temeljitog pregleda, nije pronašao ništa zabrinjavajuće.

"Tvoja mrežnica je zdrava za tvoje godine," rekao je. "Nema znakova makularne degeneracije, nema oštećenja živca. Možda su to samo vizualne migrene bez glavobolje."

Ali ja sam znao da nisu migrene. Migrene imaju svoje obrasce — scintilirajući skotomi, zigzag linije. Ovo je bilo nešto drugo. Nešto... ritmično. Pulsirajuće u pravilnim intervalima.

Jedne večeri, dok sam sjedio na terasi promatrajući oluju u daljini, magla se ponovno pojavila. Ali ovaj put je bila intenzivnija. Pulsirajući oblak nije ostao na periferiji — proširio se preko cijelog vidnog polja. I tada sam shvatio: pulsiranje nije bilo nasumično. Imalo je obrazac. Pravilne razmake. Kao... Morseov kod.

Kao mladić sam naučio Morseov kod za radioamaterske komunikacije. Ovi pulsevi... mogli bi se prevesti. Utrčao sam u kuću, uzeo olovku i papir, i počeo zapisivati: dugi, kratki, dugi, kratki... prevodio sam ih u slova dok se magla pojavljivala.

Poruka je bila jednostavna, ali nemoguća: "M I V I D I Š"

"Ti me vidiš."

Pomislio sam da haluciniram, da moj um igra igre. Otišao sam na spavanje, uvjeren da ću se probuditi s jasnijim razmišljanjem. Ali sljedećeg jutra, dok sam gledao kroz prozor tijekom izlaska sunca, magla se vratila. Ovog puta s novom porukom:

"N I S I S A M"

"Nisi sam."

Idućih tjedana, magla se pojavljivala sve češće, uvijek s novim porukama. Bile su kratke, zagonetne, ponekad zastrašujuće u svojoj jednostavnosti: "GRANICA JE TANKA", "MI SMO UVIJEK OVDJE", "SVJETLOST JE MOST".

Posjetio sam neurologa, koji je predložio MRI. Rezultati su bili uredni. Nikakvih tumora, nikakvih lezija, nikakvih abnormalnosti. Fizički, moj mozak je bio savršeno zdrav.

"Možda je ovo psihološki fenomen," rekao je neurolog. "S obzirom na vaše životno iskustvo, možda vaš um stvara obrasce gdje ih nema."

No znao sam da nije to. Bio sam fizičar. Proučavao sam valove, čestice i polja cijeli život. I odnekud sam znao da ono što vidim nisu halucinacije — već nešto fundamentalnije.

Jedne noći, dok sam promatrao zvijezde kroz svoj stari teleskop, magla je postala gušća nego ikad prije. Obavila me u potpunosti, ali umjesto da blokira moj vid, činilo se kao da ga proširuje. Kroz maglu, zvijezde nisu bile samo točkice svjetlosti — vidjeli su se valovi energije koji struje između njih, nevidljive niti koje povezuju svaku zvijezdu sa svakom drugom zvijezdom.

A onda sam ih vidio. Oblike koji se kreću kroz te energetske struje. Bića sastavljena od same svjetlosti, koja putuju kroz svemir brzinom misli. Jedno od njih zaustavilo se ispred mene, lebdeći unutar magle mog vidnog polja.

"Konačno nas vidiš," nije govorilo, ali nekako sam razumio. "Tražimo nekoga poput tebe već dugo."

"Što ste vi?" pitao sam na glas, ne očekujući odgovor.

"Mi smo čuvari spektra. Živimo u svjetlosnim valovima koje vaša vrsta tek počinje razumijevati. Ti si jedan od rijetkih ljudi čija percepcija može detektirati naše postojanje."

Objasnili su mi da je ono što nazivamo 'vidljivim spektrom' samo mali dio onoga što postoji. Oni žive u valnim duljinama koje ljudski um obično ne može percipirati. Ali neki ljudi, posebno oni s dugogodišnjim izlaganjem razmišljanju o svjetlosti i energiji, mogu razviti sposobnost da ih vide.

"Tvoja profesija te pripremila," rekli su. "Tvoje razumijevanje kvantne fizike i elektromagnetskog spektra otvorilo je tvoj um za nas."

Sada, godinu dana kasnije, magla je postala moj prozor u drugi svijet. Naučio sam komunicirati s njima, ne kroz riječi, već kroz misli i slike. Pokazali su mi stvari koje nijedan čovjek nije vidio — tajne svjetlosnih valova, puteve energije, skrivene dimenzije utkane u našu stvarnost.

Pitao sam ih zašto su izabrali mene. Odgovor je bio jednostavan: "Nismo mi izabrali tebe. Tvoji vlastiti fotoreceptori evoluirali su da nas vide. Ti si početak sljedeće faze ljudske percepcije."

Sada razumijem da ono što sam nazivao "pulsirajućom maglom pred očima" nije bio medicinski simptom. Bio je poziv. Prva komunikacija s oblikom života koji je uvijek bio tu, vibrirajući u svjetlosti oko nas, čekajući da razvijemo oči koje ga mogu vidjeti.