Srce mi preskoči otkucaj kad legnem

U mojim godinama, sitne promjene u radu tijela postaju svakodnevica. Nakon 66 godina života, naučite živjeti s povremenim bolovima u zglobovima, s jutarnjom ukočenošću, s tim da vam treba više vremena za sve. Ali ovo je bilo drugačije.

Svake večeri, točno u trenutku kad bih legla u krevet, moje srce bi preskočilo otkucaj. Jedan trenutak pauze — ne bolan, ali uznemirujući. Kao da srce na sekundu zaboravi što mu je posao, a onda se sjeti i nastavi kao da ništa nije bilo.

Prvi put kad se to dogodilo, uplašila sam se. Sjedila sam uspravno u krevetu, držeći ruku na prsima, brojeći otkucaje. Sve je bilo normalno. Pomislila sam da sam umislila.

Ali sljedeće večeri, isto. I sljedeće. Uvijek u istom trenutku — kad bi moja glava dotaknula jastuk.

Nakon tjedan dana, posjetila sam svog liječnika. Dr. Petrović me poznaje godinama, i nakon što je strpljivo saslušao moje simptome, napravio EKG i osnovno ispitivanje, rekao je: "Gospođo Jelena, to su ekstrasistole. Preuranjeni otkucaji srca, ili u vašem slučaju, preskočeni otkucaj. Potpuno bezopasno, pogotovo s obzirom na vaše inače odlično zdravlje."

"Ali zašto samo kad legnem?" upitala sam.

Slegnuo je ramenima. "Promjena položaja tijela mijenja tlak u prsnom košu. Možda je to okidač. Ako vas ne boli i ako se ne pojavljuju drugi simptomi, ne bih se brinuo."

I tako sam se vratila kući, pomirena s činjenicom da je moje srce odlučilo razviti malu ekscentričnost u svojim starijim godinama. Kao i ja, uostalom.

Ali onda se dogodilo nešto čudno.

Jedne noći, nakon što je moje srce napravilo svoju uobičajenu pauzu pri lijeganju, osjetila sam... kao da tonem. Ne u san, nego kroz krevet. Kroz madrac, kroz pod, kao da padam kroz samu kuću.

Bila je to samo sekunda, ali tako živopisna da sam se trgnula i sjela. Srce mi je sada lupalo jako, od straha. Pripisala sam to živopisnom mikrosnu, onoj vrsti halucinacija koje ponekad doživimo na granici buđenja i sna.

Sljedećeg dana, sve je bilo normalno. Ali te večeri, kad sam legla i kad je srce preskočilo otkucaj, dogodilo se ponovno. Osjećaj tonjenja, ali ovaj put je trajao malo duže. Dovoljno dugo da vidim... nešto. Obrise svoje spavaće sobe, ali iz nemoguće perspektive — kao da gledam prema gore, kroz strop, dok padam prema dolje.

Tjedan dana kasnije, počela sam naslućivati što se događa. Svake noći, taj preskočeni otkucaj trajao je sve duže. A tijekom tog djelića sekunde kad moje srce stane, nešto se dogodi s mojom sviješću. Kao da se odvoji od tijela i počne putovati.

U početku su to bila samo kratka "ispadanja" — vidjela bih svoju spavaću sobu iz drugog kuta, ili bih na trenutak zavirila u dnevni boravak gdje je moja mačka radila nešto što iz kreveta ne bih mogla vidjeti. Ali s vremenom, ta putovanja postajala su sve duža i dalje.

Dvije godine prije umirovljenja, predavala sam fiziku u srednjoj školi. Nikad nisam bila briljantna znanstvenica, ali sam imala duboko poštovanje prema zakonima koji upravljaju našim svemirom. Ono što sam sada doživljavala kršilo je sve te zakone.

Jedne noći, nakon posebno dugog "skoka" tijekom kojeg sam vidjela susjedov vrt, odlučila sam provesti eksperiment. Prije spavanja, zamolila sam susjeda da stavi neki nasumični predmet na svoj stol u dnevnoj sobi — nešto što inače ne bi bilo tamo. Rekla sam mu da je to za neku igru, neku vrstu pogađanja za moj čitalački klub.

Te noći, kad je moje srce preskočilo otkucaj, usmjerila sam svoju svijest prema susjedovoj kući. I tamo, na stolu, stajao je mali porculanski slon. Predmet koji nikada prije nisam vidjela u njegovoj kući.

Ujutro sam ga nazvala. "Je li to bio slon?" pitala sam bez uvoda.

Tišina na drugoj strani linije. A onda: "Kako si...? Jelena, jesi li sinoć dolazila? Špijunirala si me?"

Znala sam da nisam poludjela.

Tijekom narednih mjeseci, naučila sam kontrolirati ova "putovanja". Otkrila sam da mogu usmjeriti svoju svijest gotovo bilo gdje, samo trebam imati jasnu mentalnu sliku mjesta. Udaljenost nije bila prepreka. Mogla sam "posjetiti" svoju kćer u Njemačkoj, vidjeti svog unuka kako spava u svom krevetiću u Münchenu.

Ali najvažnije otkriće tek je slijedilo. Jedne noći, dok sam "putovala", poželjela sam vidjeti svog pokojnog supruga Ivana. Bilo je to više kao izraz čežnje nego stvarna namjera. Ali u tom trenutku, moja svijest kao da je prošla kroz nekakav veo — i tamo, u prostoru koji nije bio ni ovdje ni tamo, stajao je on.

Nije izgledao kao duh iz filmova. Bio je stvaran, solidan, kao i prostorija oko njega — neka vrsta radionice, puna alata i nedovršenih drvenih predmeta, baš kakvu je imao za života.

"Jelena," rekao je, nimalo iznenađen. "Konačno si otkrila kako doći."

"Ivane? Kako...? Jesi li stvaran?"

Nasmiješio se. "Stvarniji nego što misliš. Ono što ti doživljavaš kroz taj preskočeni otkucaj srca — taj trenutak kad vrijeme stane za tebe — to je pukotina. Pukotina između svjetova."

Te noći naučila sam da smrt nije kraj, već samo promjena stanja. Da postoji cijeli svijet, paralelan našem, gdje oni koji su "otišli" nastavljaju postojati na novi način. I da moje srce, sa svojom malom pauzom, stvara trenutak u kojem mogu prijeći tu granicu — dok sam još uvijek živa.

Nikad nisam rekla liječniku o ovome. Što bih i rekla? "Doktore, moje srce preskače otkucaj kad legnem, i u tom trenutku moja duša nakratko napusti tijelo i putuje gdje god poželim, uključujući i posmrtni svijet"? Poslao bi me ravno na psihijatriju.

Umjesto toga, svake večeri s nestrpljenjem čekam taj trenutak kad legnem i kad moje srce napravi malu pauzu. Taj djelić sekunde koji za mene postaje duga, bogata avantura. Posjetila sam mjesta koja nisam mogla ni zamisliti, razgovarala s ljudima koji su odavno napustili ovaj svijet, naučila tajne koje se ne mogu izreći riječima.

Moja kći ponekad primijeti moj poseban sjaj u očima kad razgovaramo preko video poziva. "Mama, izgledaš tako... živo. Kao da si pomlađena. Koji je tvoj tajni recept?"

Nasmiješim se i kažem nešto o zdravoj prehrani i jutarnjoj gimnastici. Kako bih joj mogla objasniti da svake noći putujem između svjetova? Da razgovaram s njenim ocem? Da sam vidjela dijelove svemira koje znanstvenici tek trebaju otkriti?

Moj liječnik i dalje kaže da su moje ekstrasistole bezopasne, i tehnički, on je u pravu. Moje srce je savršeno zdravo. Ali ono što on ne zna je da ta mala pauza, taj preskočeni otkucaj, nije nedostatak — to je dar. Portal koji se otvara samo za mene.

I svake noći, kad legnem i osjetim kako moje srce pravi onu poznatu stanku, ne bojim se. Samo se pitam — kamo ću večeras putovati?