Bockanje u lijevom obrazu kad jedem

Prva tri puta to sam pripisao slučajnosti. Četvrti put više nije bila slučajnost, nego obrazac. Svaki put kad bih jeo talijansku hranu, osjetio bih čudno bockanje u lijevom obrazu. Ne bol — više poput laganog, ritmičnog pulsiranja, baš iznad jagodice, koje bi trajalo nekoliko minuta i onda nestalo.

Isprva sam mislio da je to neki apsurdni oblik alergije. Možda na bosiljak? Ili paradajz? Ali testovi alergije bili su negativni. Probao sam mijenjati sastojke, jedan po jedan, ali bockanje se uporno vraćalo sa svakim talijanskim jelom.

I samo talijanskim. Kad bih jeo hrvatsku, francusku, meksičku ili bilo koju drugu kuhinju — ništa. Ali čim bih zagrizao pizzu, tjesteninu carbonara ili tiramisu, lijevi obraz bi počeo pulsirati.

"Možda je trigeminalna neuralgija," rekao je moj liječnik nakon što sam mu objasnio situaciju. "To je stanje gdje živac u licu postane iritiran. Ponekad ga mogu aktivirati određeni pokreti čeljusti."

Ali to nije objasnilo zašto samo talijanska hrana. Osim toga, neuralgija je obično bolna — ovo je bilo više kao... poziv? Signal?

Kad sam to rekao liječniku, dobio sam onaj pogled. Znate koji. Onaj koji kaže "pacijent ima psihosomatske simptome" bez da to zapravo izgovori.

Kao freelance prevoditelj, radim uglavnom od kuće, što mi je dalo vremena i privatnost da istražim ovaj čudni fenomen. Počeo sam voditi dnevnik, bilježeći kad točno počinje bockanje, koliko traje, i što sam točno jeo u tom trenutku.

I onda sam primijetio nešto još čudnije — bockanje bi bilo intenzivnije kad bih jeo talijansku hranu u autentičnim talijanskim restoranima, posebno onima gdje su kuhari i osoblje stvarno iz Italije. Kad bih jeo pizza iz dostave od lokalnog lanca, bockanje bi bilo jedva primjetno.

Jednog poslijepodneva, dok sam jeo panin u malom talijanskom kafiću u centru grada, bockanje je postalo tako intenzivno da sam instinktivno pritisnuo dlan na obraz. U tom trenutku, nešto nevjerojatno se dogodilo — počeo sam razumjeti talijanski.

Ne malo, ne nekoliko riječi koje sam pokupio s putovanja ili iz filmova. Potpuno, tečno razumijevanje. Konobar i kuhar razgovarali su u kuhinji o nogometnoj utakmici, i ja sam razumio svaku riječ, svaku nijansu, svaki dijalektalni izraz.

Kad sam maknuo ruku s obraza, razumijevanje je nestalo. Talijanski je ponovno postao samo melodičan niz zvukova bez značenja.

Sljedećih nekoliko dana proveo sam testirajući ovu čudnu sposobnost. Otišao sam u talijanski restoran, naručio tjesteninu, i kad je bockanje počelo, stavio ruku na obraz — i opet, mogao sam savršeno razumjeti talijanski. Što je još nevjerojatnije, otkrio sam da ga mogu i govoriti — ako bih držao ruku na obrazu dok govorim, riječi bi same izlazile, s autentičnim naglaskom koji nikada nisam učio.

Kao nekoga tko radi s jezicima, ovo me fasciniralo. I prestrašilo. Kako je moguće da odjednom tečno govorim jezik koji nikada nisam učio?

Počeo sam eksperimentirati s drugim kuhinjama. Kineski restoran, ruka na obrazu — ništa. Francuski bistro — ništa. Grčka taverna — ništa. Ali kad sam otišao u španjolski tapas bar i naručio paellu, osjetio sam poznato bockanje. Ovaj put u desnom obrazu. I kad sam stavio ruku tamo, odjednom sam razumio španjolski.

U sljedećih nekoliko mjeseci, otkrio sam da različite kuhinje aktiviraju različita mjesta na mom licu. Talijanska — lijevi obraz. Španjolska — desni obraz. Japanska — točka na sredini čela. Grčka — lijeva sljepoočnica. I svaki put, kad bih pritisnuo to mjesto tijekom bockanja, dobio bih trenutno, potpuno razumijevanje tog jezika.

Kao netko tko zarađuje prevođenjem, ovo je bilo... komplicirano. S jedne strane, odjednom sam imao pristup jezicima koje nikada nisam formalno učio. S druge strane, osjećao sam se kao varalica. Je li etički prihvatiti posao prevođenja na jezik koji "znam" samo zahvaljujući ovoj neobjašnjivoj sposobnosti?

Nakon mnogo premišljanja, odlučio sam koristiti svoj "dar" samo kao pomoć, ne kao zamjenu za stvarno učenje. Počeo sam formalno učiti talijanski i španjolski, koristeći svoje čudne sposobnosti samo da ubrzam proces.

Ali još uvijek nisam razumio — zašto? Zašto baš ja? I kako je to moguće?

Odgovor je došao s neočekivane strane. Moja baka, koju sam posjetio nakon dugo vremena, primijetila je kako pritišćem obraz tijekom ručka. Umjesto da pita zašto to radim, samo je uzdahnula i rekla:

"Znači, ipak si to naslijedio. Tvoj djed je imao isti dar."

Ispričala mi je kako je moj djed, lingvist koji je govorio sedam jezika, imao sposobnost da "osjeti" jezik kroz hranu. Prema njegovoj teoriji, koju nikad nije objavio iz straha od ismijavanja, hrana sadrži kulturnu esenciju naroda koji ju je stvorio. Jezik je također esencija kulture. A negdje u našem DNK, neki ljudi — poput mog djeda, i očito mene — imaju neuronske puteve koji mogu povezati te dvije esencije, prevodeći jednu u drugu kroz određene točke na licu koje djeluju kao "prevoditelji".

Zvučalo je ludo, naravno. Ali imalo je neku čudnu logiku. I objasnilo je zašto je autentična hrana izazivala jače reakcije — jer je sadržavala "čišću" kulturnu esenciju.

Djed je, prema bakinim riječima, koristio svoj dar za diplomatsku karijeru, pomažući u pregovorima tijekom Hladnog rata. Ali nikad nije otkrio svoju tajnu, bojeći se da bi ga smatrali luđakom ili, još gore, da bi postao predmet znanstvenih eksperimenata.

Sada, nekoliko godina nakon tog otkrića, koristim svoj dar mnogo slobodnije. Naučio sam kontrolirati "aktivacijske točke" na svom licu, i mogu pristupiti različitim jezicima čak i bez konzumiranja specifične hrane — iako je signal još uvijek najjači kad jedem autentičnu kuhinju povezanu s jezikom.

Moja prevoditeljska karijera procvjetala je, specijalizirao sam se za "teško prevodive" jezike i dijalekte, one s malo dostupnih prevoditelja. Prevodim poeziju, žargon, dijalektalne izraze — stvari koje strojevi još uvijek ne mogu pravilno uhvatiti, i koje zahtijevaju ne samo poznavanje jezika nego i duboko kulturno razumijevanje.

Ponekad se pitam ima li još ljudi poput mene. Ljudi koji osjećaju čudno bockanje kad jedu određenu hranu, ali nikad nisu povezali točkice. Pitam se bi li znanost jednog dana mogla objasniti ovu sposobnost, možda kroz neku kombinaciju sinestezije, neurofaziologije i genetike.

Ali do tada, kad osjetim ono poznato bockanje u obrazu tijekom jela, jednostavno stavim ruku na to mjesto, i puštam da me riječi preplave. Jer na kraju, jezik nije samo skup riječi i pravila — to je živa veza s drugim ljudima, drugim kulturama, drugim svjetovima.

A moj čudni dar omogućuje mi da budem most između tih svjetova, jedno jelo u isto vrijeme.