Bol ispod lopatice pri disanju

Počelo je prije mjesec dana, tijekom ispitnih rokova. Isprva sam mislila da je od dugog sjedenja nad knjigama i bilješkama — ta oštra, probadajuća bol ispod desne lopatice svaki put kad bih duboko udahnula. Klasičan mišićni grč, rekla sam si. Previše kave, premalo sna, i vjerojatno loše držanje o kojem mi mama stalno govori.

Ali nije prošlo. Dapače, s vremenom je postajalo sve gore. Posebno noću, kad bih se okretala u krevetu i slučajno duboko udahnula — probadanje je bilo toliko intenzivno da bih se trgnula i ostala nepomično ležati, plitko dišući dok bol ne popusti.

Moja cimerica Petra me uvjerila da odem kod liječnika. "Što ako je pneumotoraks ili nešto?" rekla je, a ja sam odmah požalila što sam joj ikad spomenula da studiram medicinu. Kao i svaki student medicine, počela sam zamišljati najgore moguće scenarije.

Nakon tjedan dana čekanja, doktorica me pregledala, poslušala pluća, rekla da napravim duboki udah (jauknula sam) i naručila me na rendgen. "Vjerojatno je interkostalna neuralgija," rekla je, "ali bolje da provjerimo."

Rendgen je bio uredan. Ništa slomljeno, ništa čudno, pluća čista. "Fizikalna terapija i protuupalni lijekovi," bio je zaključak. "I manje stresa, ako je moguće."

Ali jedne noći, dok sam ležala u krevetu pokušavajući pronaći položaj u kojem me neće boljeti, osjetila sam nešto više od boli. Bio je to čudan osjećaj pokreta ispod lopatice. Kao da se nešto pomiče unutar mene.

U panici sam upalila svjetlo i pojurila u kupaonicu. Stala sam leđima prema ogledalu i okrenula glavu, pokušavajući vidjeti ima li kakve vidljive promjene. Koža je izgledala normalno, možda malo crvenija nego inače, ali ništa dramatično. Dodirnula sam bolno mjesto i osjetila — kvrgu? Možda mali mišićni čvor.

Sljedećih nekoliko dana izbjegavala sam duboko disanje koliko god sam mogla. Ali znatiželja je bila jača. Te nedjelje, kad je Petra otišla kući za vikend, odlučila sam pobliže istražiti taj čudni osjećaj. Sjela sam na krevet, udahnula najdublje što sam mogla unatoč boli, i koncentrirala se na osjećaj ispod lopatice.

I tada sam ga osjetila — definitivno pokret. Ali ovaj put, umjesto da me prestraši, bio je to gotovo... ugodan osjećaj. Kao da se nešto u meni proteže, pokušava pronaći više prostora.

Te noći usnula sam najčudniji san. Sanjala sam da imam krila. Ne anđeoska, pernata krila, nego nešto više nalik krilima leptira — tanka, gotovo prozirna, s kompliciranim uzorcima koji su sjajili u tami. I u snu, mogla sam letjeti. Bilo je predivno.

Probudila sam se s čudnim osjećajem mira. Bol je još uvijek bila tu, ali nekako drugačija — više kao pritisak nego bol. I imala sam neodoljivu želju da izađem van, na otvoreno.

Bila je nedjelja ujutro, kampus gotovo prazan. Otišla sam do malog parka iza fakulteta, sjela na klupu i duboko udahnula svježi jutarnji zrak. Umjesto boli, osjetila sam kako se nešto u meni... otvara.

U početku sam mislila da halucinam. Ali kad sam pogledala preko ramena, vidjela sam ih — dvije male izbočine koje su se pojavile na mojim leđima, točno ispod lopatica. Bile su prekrivene mojom kožom, ali definitivno nisu bile tu ranije. Panično sam opipavala leđa, pokušavajući shvatiti što se događa. I tada, dok sam duboko disala od šoka, osjetila sam kako se nešto rastvara.

Ne mogu točno opisati što se dogodilo dalje. Znam samo da sam osjetila val topline koji se širio iz mojih leđa, a zatim olakšanje — kao kad konačno istegneš ukočeni mišić, samo tisuću puta intenzivnije. Okrenula sam glavu i u svojoj sjeni na tlu vidjela nešto nevjerojatno — obris krila koja su se protezala iz mojih leđa.

Prvi instinkt bio mi je potrčati natrag u sobu i sakriti se. Ali nešto duboko u meni — neki novi instinkt — govorilo mi je da ostanem mirna, da dišem, da pustim da se dogodi.

I tako sam sjedila, sama u parku, dišući duboko dok su se moja krila — moja krila — polako otvarala prvi put. Bila su baš kao u snu — tanka i gotovo prozirna, s uzorcima koji su mijenjali boje na jutarnjem suncu. I nisu bila teška kako sam mislila da bi krila trebala biti. Zapravo, osjećala sam se lakšom s njima.

Nisam poletjela tog dana. Nisam bila spremna. Ali sam naučila kako ih sakriti — jednostavnim činom kontroliranog disanja, mogla sam ih nekako uvući natrag, tako da izgledaju samo kao male izbočine ispod kože, lako skrivene ispod labave odjeće.

Prošlo je nekoliko tjedana od tada. Naučila sam mnogo. Naučila sam da nisam jedina. Naučila sam da postoji cijela skrivena zajednica ljudi poput mene — ljudi koji "procvjetaju" kasno, obično u ranim dvadesetima. Neki dobiju krila, neki škrge, neki druge... adaptacije. Nitko ne zna zašto ili kako. Postoje teorije — mutacije, evolucijski skokovi, pa čak i (za one romantičnije) ideja da smo potomci bića iz drugih dimenzija.

Bol ispod lopatice pri disanju bila je samo početak. Moj prvi znak da nisam baš sasvim... ljudska. Ili možda da sam više od ljudske.

Još uvijek studiram kroatistiku. Još uvijek pijem previše kave i spavam premalo. Ali sada, nekoliko puta tjedno, odem sama duboko u šumu izvan grada. I tamo, gdje me nitko ne može vidjeti, pustim svoja krila da se u potpunosti rašire i letim među krošnjama drveća.

Ponekad se pitam što bi rekla moja doktorica da me sada vidi. Vjerojatno bi me poslala na psihijatriju. Ili možda na zoologiju.

A što se tiče onog rendgena koji nije ništa pokazao? Pa, saznala sam da se naše... promjene... ne vide na medicinskim pretragama. Savršeno su skrivene dok se ne odlučimo pokazati.

Bol je sada potpuno nestala. Zamijenio ju je osjećaj slobode kakav nikada nisam mislila da ću doživjeti. I ako se ikada zapitate zašto ne možete pronaći uzrok nekom čudnom simptomu koji imate — možda, samo možda, vaše tijelo pokušava reći nešto što medicina još ne razumije.