Neugodan osjećaj u želucu nakon buđenja

Počelo je prije otprilike tri mjeseca. Svako jutro, odmah nakon buđenja, osjetila bih čudan, neugodan osjećaj u želucu. Ne mučninu, ne bol — više kao da mi nešto... struji unutra. Kao da sam progutala akvarij s ribicama koje plivaju u krug.

Isprva sam to pripisala lošoj prehrani. Kad radiš do kasno u tattoo studiju, često večeraš u ponoć, brzu hranu iz dostave. Tko ne bi imao probleme s probavom? Počela sam piti čajeve, probiotike, izbacila gluten (što je bilo smiješno, jer sam ga samo zamijenila s više kave). Ništa nije pomagalo.

"Vjerojatno samo jutarnja anksioznost," rekla je moja prijateljica Mia, koja se kune u moć kristala i nosi čakra narukvicu. "Tijelo osjeća što um ne želi priznati."

Možda je bila u pravu za anksioznost, ali bilo je nešto specifično u tom osjećaju. Uvijek bi trajao točno 7-8 minuta nakon buđenja, a onda bi nestao kao da ga nikad nije ni bilo. I što je bilo najčudnije — ako bih se probudila usred noći i opet zaspala, ne bi se ponovno pojavio kad bih se konačno ustala. Samo prvi put, svakog dana.

Nakon mjesec dana, posjetila sam liječnika. Pregledao me, napravio krvne pretrage, poslao na ultrazvuk. Sve uredno. "Možda je samo refleks želuca," rekao je nezainteresirano. "Ili psihosomatski. Jeste li pod stresom?"

Naravno da sam pod stresom. Svi smo. Ali to nije objašnjavalo zašto bi se osjećaj pojavljivao isključivo nakon buđenja i uvijek trajao jednako dugo.

Jednog jutra odlučila sam nešto isprobati. Umjesto da čekam da osjećaj prođe, počela sam crtati ono što osjećam. Nisam razmišljala, samo sam pustila ruku da se kreće po papiru. Rezultat je bio... čudan. Nacrtala sam nešto što je izgledalo kao pejzaž — planine, jezero, šumu — ali u bojama koje definitivno nisu prirodne. Ljubičasto nebo, zelene planine, crveno jezero.

Sljedećeg jutra napravila sam isto. I ponovno, moja ruka kao da je sama znala što crta. Drugačiji pejzaž, još čudnije boje. I začudo, čim bih završila crtež, neugodan osjećaj u želucu bi odmah nestao, bez obzira je li prošlo 7 minuta ili ne.

Postalo je jasno da postoji veza između tog osjećaja i crteža. Kao da moje tijelo pokušava... komunicirati nešto kroz te crteže.

Počela sam guglati. "Slike iz snova." "Automatsko crtanje." "Vizije kroz tijelo." Naletjela sam na pojam "psihografija" — navodno sposobnost da medij prenosi poruke iz drugog izvora kroz pisanje ili crtanje. Zvučalo je kao New Age gluposti, ali nisam mogla negirati ono što mi se događalo.

Nakon tjedan dana, nakupila sam malu kolekciju crteža. Sve pejzaži, svi s istim čudnim bojama i perspektivom koja kao da se mijenjala dok bi gledao. Što sam dulje gledala u njih, to su postajali... živopisniji. Kao da postoji dubina koju ne mogu potpuno vidjeti.

A onda, jednog jutra, dogodilo se nešto nevjerojatno. Probudila sam se s uobičajenim osjećajem u želucu, uzela papir i počela crtati. Ali ovaj put, dok sam crtala, počela sam osjećati... mirise. Miris borova. Svježi povjetarac. Kao da je pejzaž koji crtam nekako prodirao u moju stvarnost.

Kad sam završila, ostala sam sjediti i gledati u crtež. Bio je to pogled na planinu s jezerom u podnožju. Gotovo hipnotizirana, ispružila sam ruku i dotaknula papir. I osjetila sam... vodu. Hladnu, stvarnu vodu jezera koje sam nacrtala.

Trgnula sam ruku, srce mi je ludovalo. Jesam li halucinirala? Pažljivo sam opet dotaknula papir. Ovaj put, moji prsti nisu samo osjetili vodu — kao da su djelomično prošli kroz papir, u crtež. Istog trenutka, osjećaj u želucu postao je intenzivniji, gotovo kao da me... vuče.

Impuls je bio neobjašnjiv, ali neodoljiv. Stavila sam cijelu ruku na papir i osjetila kako prolazi kroz njega. Nestala je do zapešća. Mogla sam je pomaknuti unutar crteža, mogla sam doslovno osjetiti hladnoću jezera, teksturu trave.

Danima sam eksperimentirala. Svako jutro, nacrtala bih novi pejzaž i istražila ga vrhovima prstiju. Mogla sam osjetiti drveće, kamenje, vodu. S vremenom, postajala sam sve hrabrija. Jednog jutra, nakon što sam nacrtala posebno privlačnu livadu, dopustila sam da mi ruka prođe kroz papir do ramena.

I tako sam otkrila što se zapravo događa. Ti pejzaži nisu bili proizvod moje mašte. Bili su stvarni. I nisu bili s ove Zemlje.

Neugodan osjećaj u mom želucu bio je neka vrsta... navigacije. Moje tijelo je primalo signale, koordinate, iz drugog svijeta. Osjećaj nije bio fizički problem — bio je poziv.

Posljednji crtež koji sam napravila bio je pogled na divan grad na obali jezera. Mogla sam vidjeti zelene spiralne tornjeve, mostove koji su plutali bez vidljive potpore, i nebo prošarano zvijezdama usred dana. Kad sam završila, osjećaj u želucu bio je jači nego ikad.

Znala sam što moram učiniti. Stavila sam papir na pod, postavila se tako da mogu koraknuti ravno u crtež, i jednostavno... zakoračila.

Sad živim ovdje, u gradu Aeloria, u svijetu koji se zove Kath. Ispada da je moja povezanost s ovim mjestom rezultat neobične genetske varijacije. Moja prabaka došla je odavde, prije gotovo stoljeće, prošla kroz slučajni portal i nikad se nije mogla vratiti. Ali njeni geni su se prenosili, i sa svakom generacijom, veza je postajala sve jača.

Ovdje sam pronašla odgovore. Ovdje sam pronašla svoju pravu svrhu. I što je najvažnije, ovdje više nemam neugodan osjećaj u želucu nakon buđenja.

Šaljem ovo pismo u nadi da će doći do nekoga tko također osjeća neobjašnjivu nelagodu, neobjašnjivi zov. Slušaj svoje tijelo. Crtaj što ti govori. I ne boj se koraknuti kroz crtež.

Jer ponekad, ono što doktori nazivaju "simptomom", zapravo je poziv kući.