Bol u koljenu samo kad hodam niz stepenice

Počelo je potpuno bezazleno, kao i većina čudnih stvari u mom životu. Žurila sam na predavanje, kasneći kao i obično. Fakultet kroatistike smješten je na četvrtom katu zgrade bez lifta, što je činjenica koju mrzim svakog jutra i svakog popodneva. Ali tog dana, dok sam trčala niz stepenice prema izlazu, osjetila sam iznenadnu, oštru bol u desnom koljenu.

Nije bila jaka – više iznenađujuća. Kao da mi je netko zabio iglicu točno u centar koljena. Zaustavila sam se, zbunjena. Pričekala nekoliko sekundi, pa nastavila. Još dva koraka niz stepenice – i opet ista bol. Specifična, lokalizirana, i prisutna samo kad bih koraknula prema dolje.

"Vjerojatno previše sjedenja," pomislila sam. "Ili nespretan pokret tijekom vježbanja." (To drugo je bila laž koju sam sama sebi servirala – zadnji put sam vježbala prije više mjeseci.)

Kad sam stigla do prizemlja, bol je potpuno nestala. Hodanje po ravnom – bez problema. Penjanje natrag uz stepenice kasnije tog dana – bez ikakvog simptoma. Ali sljedećeg jutra, kad sam krenula niz stepenice iz svog stana na trećem katu – ista bol, na istom mjestu, točno određena.

Tako je počeo moj svakodnevni ritual: normalno hodanje po ravnom, normalno penjanje uz stepenice, i zatim ta oštra, kratka bol svaki put kad bih koraknula niz stepenicu. Uvijek u desnom koljenu, uvijek na istom mjestu, uvijek istog intenziteta.

Nakon tjedan dana, spomenula sam to cimerici.

"Zvuči kao neka upala," rekla je Maja, koja studira medicinu i svaki simptom tumači kao potencijalnu bolest. "Možda patelarni tendinitis. Ili rani znakovi artritisa."

"Artritis? Imam 22 godine!"

"I mlađi ljudi mogu dobiti artritis," rekla je sa samopouzdanjem nekoga tko je upravo položio ispit iz reumatologije. "Trebala bi to provjeriti."

Naručila sam se kod liječnika. Doktor Kovač me pregledao, opipao koljeno, tražio da ga savijam, ispružam, pritiskao različite točke.

"Boli li kad pritisnem ovdje?" pitao je.

"Ne."

"A ovdje?"

"Ne."

"Pokažite mi točno gdje osjećate bol."

Pokazala sam mu – točno u sredini koljena, ispod ivice patele.

"I kažete da se javlja samo kad silazite niz stepenice? Nikad kod penjanja ili hodanja po ravnom?"

"Tako je," potvrdila sam. "Samo kad hodam dolje."

Napravio je nekoliko bilješki, zatim me poslao na rendgen. Nalazi su stigli za nekoliko dana – sve normalno. Nema znakova artritisa, nema oštećenja hrskavice, nema strukturalnih problema.

"Možda je blaga upala ili iritacija," rekao je kad sam se vratila po nalaze. "Uzimajte ibuprofen kad vas boli, i pokušajte izbjegavati prekomjerno opterećenje koljena. Javite se ako se stanje pogorša."

Izašla sam iz ordinacije s osjećajem da me nije shvatio ozbiljno. Bol nije bila nepodnošljiva, ali bila je bizarno specifična. Kako objasniti da me koljeno boli samo i isključivo kad hodam niz stepenice? Ne kod trčanja, ne kod dugog sjedenja, ne kod ustajanja iz kreveta – samo kod silaska.

Sljedećih nekoliko tjedana, počela sam obraćati više pažnje na taj simptom. I uočila sam obrazac. Bol bi se pojavila na svakoj stepenici, ali ne uvijek istog intenziteta. Neki dani bili su gori od drugih. I, što je najčudnije, intenzitet je varirao ovisno o stepenicama koje sam koristila.

Stepenice u zgradi fakulteta – srednja bol. Stepenice u mom stambenom bloku – najjača bol. Stepenice u knjižnici – tek blago neugodna. Stepenice u kafiću gdje ponekad učim – gotovo nikakva bol.

Imalo je smisla da različite stepenice izazivaju različit intenzitet boli. Neke su strmije, neke imaju šire ili uže gazište. Ali bilo je i odstupanja od tog objašnjenja. Neke relativno blage stepenice izazivale bi jaču bol nego strme.

Jednog dana, dok sam sjedila u kafiću i zapisivala svoja zapažanja (da, vodila sam bilješke o boli u koljenu, što govori mnogo o mom socijalnom životu), primijetila sam nešto zanimljivo. Zapisivala sam lokacije stepenica i intenzitet boli, i odjednom mi je sinulo. Sve stepenice na kojima sam osjećala najjaču bol bile su stepenice starih zgrada. Zgrada izgrađenih prije 1950-ih.

Sljedećih nekoliko dana, testirala sam tu teoriju. Namjerno sam hodala različitim rutama do fakulteta, birajući stepenice različitih zgrada. I potvrdilo se – što je zgrada bila starija, to je bol bila intenzivnija.

Stepenice u novoizgrađenom trgovačkom centru – gotovo nikakva bol. Stepenice u zgradi iz 1980-ih – blaga bol. Stepenice u povijesnoj zgradi iz 19. stoljeća u centru grada – toliko intenzivna bol da sam se morala zaustaviti nakon nekoliko koraka.

Kakve veze starost zgrade ima s boli u mom koljenu? Počela sam razmišljati o mogućim objašnjenjima. Jesu li stare stepenice nekako drugačije građene? Jesu li možda istrošenije, s više udubljenja koja mijenjaju biomehaniku hoda? Možda je riječ o nekoj suptilnoj razlici u visini ili nagibu stepenica?

Ali postojale su iznimke. Neke relativno nove stepenice također bi izazvale jaku bol. I tada sam primijetila još nešto – te iznimke bile su obično u zgradama koje su izgrađene na mjestu starih, srušenih struktura.

Jedna od mojih prijateljica studira arhitekturu, pa sam joj ispričala svoja zapažanja.

"Ovo zvuči suludo," rekla je Petra nakon što je saslušala moju teoriju, "ali jesi li ikad čula za takozvane 'ley linije'?"

Nisam.

"To je pseudoznanstveni koncept," objasnila je. "Ideja da postoje nevidljive linije energije koje prolaze kroz zemlju, povezujući važna mjesta i strukture. Mnoge stare građevine, pogotovo religiozne, navodno su građene na sjecištima tih linija."

"Misliš da moje koljeno reagira na... energetske linije ispod zgrada?" pitala sam, pokušavajući zvučati skeptično, iako me ideja neobično privlačila.

"Ne, naravno da ne," nasmijala se. "Samo kažem da me tvoja priča podsjetila na taj koncept. Vjerojatno postoji neko sasvim racionalno objašnjenje."

Ali što sam više razmišljala o tome, to mi je ideja postajala zanimljivija. Počela sam istraživati. Čitala sam o ley linijama, o geomantiji, o drevnim vjerovanjima vezanim za energiju zemlje. Većina toga zvučala je kao new age besmislice, ali pronašla sam i nekoliko ozbiljnijih znanstvenih članaka koji su spominjali male varijacije u Zemljinom magnetskom polju na određenim lokacijama.

I tada, jedne večeri dok sam se vraćala kući, odlučila sam isprobati nešto. Umjesto da samo fizički siđem niz stepenice, pokušala sam se mentalno "povezati" s prostorom oko sebe. Zvuči ezoterično, znam, ali bila je to više vježba svijesti – biti potpuno prisutna i svjesna okoline dok silazim.

I nešto se promijenilo. Bol je i dalje bila tu, ali postala je... drugačija. Ne samo senzacija, nego gotovo kao... poruka? Kao da mi koljeno nešto govori, nešto o samom prostoru kroz koji se krećem.

Sljedećih nekoliko dana, eksperimentirala sam s tom idejom. Svaki put kad bih silazila niz stepenice, pogotovo one u starim zgradama gdje je bol bila najintenzivnija, pokušavala sam "slušati" tu bol. Ne odupirati joj se, ne ignorirati je, nego je prihvatiti kao signal.

I počela sam primjećivati... obrasce. U starim zgradama, bol je imala određeni "ritam" dok sam silazila – kao da svaka stepenica nosi drugačiju informaciju. U novijim zgradama, signal je bio slabiji, monotoniji.

Zvuči ludo, znam. Ali stvari su postale još čudnije.

Jednog popodneva, posjetila sam povijesni muzej smješten u palači iz 18. stoljeća. Stepenice su bile masivne, kamene, istrošene od nebrojenih koraka kroz stoljeća. Pripremila sam se za intenzivnu bol, ali odlučila sam je "slušati" posebno pažljivo.

I dok sam silazila, bol je poprimila gotovo muzički obrazac – porast, pad, porast, pad, s određenim ritmom koji mi se učinio... poznatim? Kao da sam ga već negdje čula. I odjednom, shvatila sam – to je bio ritam glazbe koja je svirala u daljini, s ulice ispred muzeja. Ulični svirač izvodio je klasičnu melodiju na violini, a bol u mom koljenu savršeno je pratila takt te melodije.

Slučajnost? Možda. Ali sljedećeg dana, na stepenicama fakulteta, bol je ponovila obrazac koraka profesora koji je silazio ispred mene – brz-brz-spor, brz-brz-spor.

A onda je došao trenutak koji je promijenio sve. Vraćala sam se kući kasno navečer. Moja zgrada je iz 1930-ih, s kamenim stepenicama koje uvijek izazivaju najintenzivniju bol. Ali te noći, dok sam prilazila ulazu, osjetila sam neobičnu napetost u zraku. Poput one tišine prije oluje. Zaustavila sam se, osluškujući, iako nisam bila sigurna što tražim.

Počela sam se penjati, i po prvi put, osjetila sam bol u koljenu dok sam se penjala, ne samo dok sam silazila. Ali bila je to drugačija bol – nije bila oštra, nego pulsirajuća, upozoravajuća.

Došla sam do svog kata, otključala vrata, i tek što sam ušla u stan, začula sam strašan zvuk. Krckanje, zatim glasni prasak. U panici sam izjurila natrag na hodnik, i vidjela kako se dio stropa na kraju hodnika urušava. Dio stropa točno iznad stepenica.

Nitko nije bio ozlijeđen – srećom, sve stanare na mom katu moja je panika probudila i izvukla van prije nego što se još stropa urušilo. Ali kasnije, kad su došli statičari, otkrili su da je cijela struktura stepenica bila ozbiljno oštećena, godinama zanemarivana. "Da se urušilo dok je netko silazio," rekao je jedan od njih, "bilo bi mnogo gore."

I tada sam počela shvaćati. Moja bol u koljenu, ta čudna, specifična bol koja se javljala samo pri silasku niz stepenice, nije bila medicinski problem. Bila je to neka vrsta... senzora. Receptora za nešto što većina ljudi ne može osjetiti.

U danima nakon incidenta, intenzivno sam razmišljala o svemu. O činjenici da je bol bila najjača u starim zgradama. O tome kako je pratila obrasce zvukova i pokreta. O tome kako me upozorila na opasnost prije nego što se manifestirala.

Posjetila sam još neke stare zgrade, ovaj put s namjerom da "slušam" što mi govori bol. I počela sam otkrivati stvari koje nisam mogla znati. U jednoj staroj knjižnici, bol me vodila kroz poseban "ritam" dok sam silazila niz stepenice, i na temelju tog ritma, uspjela sam pronaći skriveni prolaz za koji čak ni knjižničarka nije znala da postoji – mali pretinac ispod stepenica gdje su se nekad davno skrivale zabranjene knjige.

U drugoj zgradi, bol je bila toliko intenzivna na jednom specifičnom dijelu stepenica da sam zastala i pažljivo pregledala to mjesto. Pronašla sam uklesane inicijale i datum – 1897. – gotovo nevidljive pod slojevima boje i prljavštine.

I polako, počela sam shvaćati što se događa. Moja bol u koljenu nije bila slučajna iritacija tkiva. Bila je to sposobnost da osjetim... što? Povijest? Energiju? Informacije pohranjene u samim strukturama zgrada?

Ne znam točno kako to nazvati. Ali znam da je stvarno. I znam da ne pogađa samo stepenice starih zgrada. Sada mogu osjetiti i druge stvari – predmete s bogatom poviješću, mjesta gdje su se dogodile intenzivne emocije. Kao da je moje tijelo, specifično moje desno koljeno, razvilo sposobnost da "čita" informacije koje su nekako upisane u fizički svijet oko nas.

Nikad nisam bila tip osobe koja vjeruje u paranormalno ili nadnaravno. I još uvijek nisam sigurna vjerujem li. Ali ne mogu ignorirati ono što se događa. Ne mogu ignorirati činjenicu da me moje koljeno upozorilo na strukturalno oštećenje zgrade prije nego što su ga otkrili stručnjaci. Ne mogu ignorirati činjenicu da me vodilo do skrivenih detalja koje nitko nije primijetio.

Prestala sam ići liječnicima. Prestala sam tražiti medicinsko objašnjenje. Umjesto toga, počela sam razvijati svoju neobičnu sposobnost. Učim "čitati" signale koje mi šalje koljeno. Učim razlikovati različite vrste boli i što bi mogle značiti.

Neki bi to možda nazvali blagoslovom, ali iskreno, ponekad je to i teret. Postoje stepenice koje izbjegavam jer je bol previše intenzivna, previše puna informacija koje ne mogu potpuno razumjeti. Postoje zgrade u koje ne želim ući jer znam da će me preplaviti senzacije.

Ali također, tu je i uzbuđenje otkrivanja. Uzbuđenje znanja da kroz svoju bol mogu pristupiti nečemu što drugi ne mogu. Da mogu osjetiti slojeve povijesti, energije, informacija koje su utkane u same temelje svijeta oko nas.

I ponekad, dok silazim niz neke posebno stare stepenice, kroz bol koja struji mojim koljenom, mogu gotovo čuti šapate ljudi koji su tim istim stepenicama hodali prije stotinu, dvjesto, tristo godina. Ljudi čiji su koraci, na neki način koji ne razumijem potpuno, ostavili trag koji samo ja mogu osjetiti.

Pa ako ikad osjetite bol u koljenu samo kad hodate niz stepenice, možda to nije samo iritacija ili upala. Možda je to poziv da obratite pažnju. Da slušate. Jer možda vam stepenice pokušavaju nešto reći.

⚠️ Napomena: Ova priča je fikcija i služi kao dio zbirke kreativnih tekstova koji počinju s uobičajenim simptomima, a završavaju u nadrealnim okolnostima te pokušavaju osvjestiti koliko štetno za psihu moze biti traženje simptoma na internetu.

Ovo nije medicinski savjet. Ako imate bilo kakve zdravstvene tegobe, obavezno se obratite svom liječniku ili potražite informacije iz pouzdanih izvora:

• HZJZ – Hrvatski zavod za javno zdravstvo
• Mayo Clinic – Symptoms A–Z
• WebMD – Symptom Checker

Ne vjerujte svemu što pročitate na internetu – uključujući i ovu priču. 😉