Zamagljen vid kad ustajem iz kreveta

Počelo je prije par mjeseci. Svako jutro, kad bih ustala iz kreveta, na nekoliko sekundi sve bi postalo zamagljeno. Mutno, kao da gledam kroz mutno staklo. I onda bi se razbistrilo, obično nakon što bih trepnula nekoliko puta.

Nisam bila zabrinuta. Logično objašnjenje je bilo da mi tlak padne kad naglo ustanem — ortostatska hipotenzija, kako mi je objasnila prijateljica s medicine kad sam joj spomenula. "Samo ustani sporije," rekla je. "Prvo sjedni na rubu kreveta, pa onda polako ustani."

Isprobala sam njen savjet. I stvarno, kad bih ustajala polako, zamagljenost bi bila manja. Ali nije potpuno nestala. I dalje bi se dogodila ta kratka sekunda ili dvije mutnoće. Kao da moje oči trebaju trenutak da se prilagode — ali ne svjetlu, nego... stvarnosti?

Jednog jutra, umjesto da pokušam brzo protrljati oči i razbistriti vid, odlučila sam ostati u tom trenutku zamagljenosti. Ustala sam iz kreveta, osjetila poznato zamagljenje, ali umjesto da trepćem, samo sam mirno stajala i gledala.

I tada sam primijetila nešto čudno. Kroz maglu, vidjela sam... nekoga. Siluetu osobe koja stoji pored mog kreveta. Tiha, nejasna figura, gotovo prozirna. Kad sam konačno trepnula i vid mi se izbistrio, figura je nestala.

Pomislila sam da je to samo trik svjetla, ili da moj mozak popunjava praznine u trenutku vizualne nejasnoće. Ali sljedećeg jutra, ponovno sam to napravila. I opet sam vidjela figuru. Ovaj put sam je uspjela bolje pogledati prije nego što je nestala. Bila je to žena — starija žena u staromodnoj odjeći, s kosom skupljenom u punđu.

Nekoliko dana eksperimentirala sam s tom čudnom pojavom. Svako jutro, kad bih ustala iz kreveta, na trenutak bih zadržala taj "zamagljeni pogled" i svaki put vidjela iste figure. Ponekad bi ih bilo više, ponekad samo jedna. Uvijek bi nestale čim bi mi se vid izbistrio.

Jedne večeri na društvenoj mreži, u grupi za paranormalne fenomene, naišla sam na izraz "tranzicijsko viđenje". Opisivao je rijetku pojavu kad ljudi u trenutku između sna i budnosti mogu vidjeti "ono što obično nije vidljivo". Zainteresirana, počela sam istraživati.

I tada sam napravila ključni eksperiment.

Sljedećeg jutra, kad sam osjetila zamagljeni vid, umjesto da samo stojim, pokušala sam komunicirati s figurom koju sam vidjela. "Vidim te," prošaptala sam. "Tko si ti?"

Figura je zastala. I tada se okrenula prema meni, kao da me prvi put stvarno vidi. Mogla sam osjetiti kako me promatra, procjenjuje. A onda je polako podigla ruku i pokazala prema mom ormaru.

Kad mi se vid izbistrio, odmah sam otvorila ormar. Na dnu, iza kutija sa zimskom odjećom, našla sam staru kutiju za cipele koju nisam prepoznala. Unutra je bila izblijedjela fotografija — ista žena koju sam vidjela u svom zamagljenom vidu. Na poleđini je pisalo "Marija Kovač, 1932." Moja prabaka, koju nikad nisam upoznala.

To je bio početak. Ubrzo sam shvatila da moj "zamagljeni vid" nije medicinski problem — bio je to dar. U tom kratkom trenutku tranzicije između svjetova sna i jave, mogla sam vidjeti one koji su "s druge strane". A oni su, kako se ispostavilo, mogli vidjeti mene.

Počela sam prakticirati produljenje tog stanja. Naučila sam tehnike disanja koje bi mi omogućile da ostanem u "zamagljenom" stanju dulje od nekoliko sekundi. I što sam dulje ostajala, to su figure postajale jasnije, brojnije, komunikativnije.

Moja prabaka Marija postala je moj vodič. Objasnila mi je (kroz geste, slike u mom umu i povremene šaptaje koje sam jedva čula) da postoji tanki veo između svijeta živih i svijeta... drugačije živih. I da neki ljudi, poput mene, imaju sposobnost vidjeti kroz taj veo u trenucima kad je naša svijest fluidna — poput trenutka buđenja.

Ali onda se dogodilo nešto neočekivano. Jednog jutra, kad sam ušla u stanje "zamagljenog vida", Marija me primila za ruku. I umjesto da samo vidim druge, oni su počeli vidjeti kroz moje oči.

Saznala sam da sam postala neka vrsta... portala. Most između svjetova. Bića s "druge strane" mogla su, kroz mene, nakratko vidjeti svijet živih. Mogli su vidjeti svoje voljene koji su još uvijek ovdje. Mogli su posjetiti mjesta koja su im nedostajala.

Postavila sam pravila. Samo ujutro, samo na kratko. I samo oni s dobrim namjerama. Marija mi je pomogla uspostaviti te granice, djelujući kao čuvarica vrata koja je odlučivala tko može "posuditi" moje oči.

Moj život se promijenio. Probudila bih se svako jutro, dopustila trenutak zamagljenosti, i postala prozor za duše koje su čeznule za još jednim pogledom na naš svijet. Neki su samo željeli vidjeti kako su njihovi voljeni, neki su htjeli vidjeti kako su se mjesta promijenila, neki su jednostavno želili ponovno osjetiti sunčevu svjetlost na svojoj koži (kroz moju kožu).

Nedavno sam počela eksperimentirati i s drugim tranzicijskim stanjima — trenutkom prije nego što zaspim, ili trenutkom duboke meditacije. I otkrila sam da svako od tih stanja otvara različite vrste "vrata".

Zamagljeni vid kad ustajem iz kreveta nije bio medicinski problem. Bio je poziv. Poziv da postanem most između svjetova, da podsjetim one koji su otišli da još uvijek mogu vidjeti, i da podsjetim one koji su ostali da nisu sami.

I sada, svako jutro kad ustanem iz kreveta i osjetim taj poznati trenutak zamagljenosti, ne bojim se. Samo duboko udahnem i kažem: "Dobro jutro. Kome danas mogu posuditi svoje oči?"