Osjećaj kao da mi nešto gmiže po nozi, ali nema ničega

Prvo sam to primijetio jednog sasvim običnog utorka. Sjedio sam za svojim radnim stolom, tipkao kod kao i svakog drugog dana, kad sam odjednom osjetio kako mi nešto gmiže uz list desne noge. Kao mali pauk ili možda mrav. Automatski sam se sagnuo i podignuo nogavicu, očekujući da ću ugledati nekog malog insekta.

Ništa. Gola koža, bez ikakvih posjetitelja sa šest ili osam nogu.

"Mora da sam umislio," pomislio sam i vratio se poslu.

Ali nekoliko minuta kasnije, osjećaj se vratio. Ovaj put kao da se nešto kretalo spiralnom putanjom oko moga gležnja. Opet sam pogledao – i opet ništa.

Pretpostavio sam da je to samo neka živčana senzacija. Možda sam predugo sjedio u istom položaju. Možda su mi traperice pretijesne. Možda trebam više fizičke aktivnosti. Standardna objašnjenja za nestandardne osjećaje.

No, sljedećih dana, taj osjećaj "nevidljivog gmizanja" postao je sve češći. I čudniji. Nije se više ograničavao samo na gležanj ili list. Ponekad bih osjetio kako mi nešto puže uz cijelu nogu, od stopala do koljena. Drugi put, kao da se nešto kreće u kratkim, brzim trzajima preko moga stopala. Nekad bi to trajalo samo sekundu ili dvije, a ponekad i po nekoliko minuta.

I uvijek – bez iznimke – kad bih pogledao, nije bilo ničega vidljivog.

Nakon dva tjedna, počeo sam se brinuti. Ne samo zato što je osjećaj bio sve intenzivniji, nego i zato što sam počeo primjećivati... obrazac. Te nevidljive "stvari" nisu se kretale nasumično. Kretale su se kao da imaju namjeru, kao da znaju kamo idu.

Primjerice, jedna bi krenula od prstiju, pa se penjala uz vanjsku stranu stopala, zatim bi napravila mali krug oko gležnja, i onda se brzo spustila natrag. Druga bi pulsirala na jednom mjestu, kao da kuca u pravilnom ritmu. Treća bi se kretala u savršenim malim krugovima, poput sata.

To više nisu bile slučajne živčane senzacije. Bilo je to previše organizirano, previše namjerno.

Otišao sam liječniku, naravno. Dr. Kovačević me pažljivo saslušao, provjerio osjet u mojim nogama, ispitao me o drugim simptomima. Nije bilo utrnulosti, nije bilo boli, nije bilo promjena na koži. Moj krvni tlak bio je savršen, krvne pretrage uredne.

"Možda je riječ o formikaciji," rekao je. "To je senzacija poput gmizanja insekata po koži, često bez vidljivog uzroka."

"I što je uzrokuje?" pitao sam.

"Može biti posljedica stresa, nedostatka sna, konzumacije kofeina ili alkohola. Ponekad je nuspojava nekih lijekova. U rijetkim slučajevima, može biti povezana s dijabetesom ili problemima s cirkulacijom, ali vaši nalazi ne ukazuju na to."

Preporučio mi je da smanjim unos kofeina, pokušam bolje spavati i pratim simptome. "Ako se pogorša ili počnu se javljati drugi simptomi, javite se ponovno."

Pokušao sam slijediti njegov savjet. Prešao sam s pet šalica kave dnevno na samo jednu ujutro. Počeo sam ranije odlaziti na spavanje, čak sam skinuo i aplikacije s posla s mobitela da se ne provjeravam mailove prije spavanja. Smanjio sam količinu stresa koliko sam mogao – što nije lako kad radiš kao senior programer u tech startuptu koji pokušava lansirati proizvod prije nego što potroši investicijski novac.

Ništa nije pomoglo. "Nevidljivi posjetitelji", kako sam ih počeo zvati, i dalje su gmizali po mojim nogama, sve češće i sve određenije u svojim putanjama.

A onda se jednog dana dogodilo nešto što je promijenilo moju percepciju cijele situacije.

Sjedio sam u kafiću s prijateljem Markom, koji radi kao fizičar na Institutu Ruđer Bošković. Pričali smo o svemu i svačemu, i nekako usput spomenuo sam mu svoj čudni simptom.

"Možda imaš parazite ispod kože," našalio se, uvijek spreman za malo morbidni humor.

"Ne bih se šalio s tim," odgovorio sam. "Ponekad je toliko stvarno da se zakuni da ću, kad pogledam dolje, vidjeti malu procesiju mrava kako marširaju uz moju nogu."

"A jesi li ikad pokušao... snimiti to?" pitao je, odjednom ozbiljniji.

"Snimiti što? Pa rekao sam ti, ništa se ne vidi."

"Da, golim okom. Ali što je s infracrvenom kamerom? Ili možda ultraljubičastom?"

Pogledao sam ga, zbunjen. "Misliš da su moji nevidljivi posjetitelji... izvan vidljivog spektra?"

Slegnuo je ramenima. "Samo razmišljam naglas. Postoji mnogo stvari koje ne možemo vidjeti golim okom, ali to ne znači da ne postoje."

Te večeri, došao sam kući s novom idejom. Kao programer, često koristim termalne kamere za praćenje pregrijavanja servera u našem malom podatkovnom centru. Imao sam jednu takvu kameru kod kuće – nije bila vrhunske kvalitete, ali mogla je detektirati toplinske razlike.

Sljedeći put kad sam osjetio "gmizanje", bio sam spreman. Uzeo sam kameru, spojio je na laptop i usmjerio prema svojoj nozi.

Ono što sam vidio, zaledilo mi je krv u žilama.

Na termalnom prikazu, jasno sam mogao vidjeti malene, tople točkice kako se kreću po mojoj nozi. Točno tamo gdje sam osjećao gmizanje. Bile su veličine zrna riže, i kretale su se upravo onim obrascima koje sam osjećao – kružeći, pulsirajući, kližući gore-dolje.

One su stvarne. Stvarno postoje. Samo ih ne mogu vidjeti običnim vidom.

Fotografirao sam ekran svog laptopa i poslao sliku Marku, s kratkom porukom: "Imao si pravo. Mogu ih vidjeti kroz termalnu kameru."

Nazvao me odmah. "Jesi siguran da to nisu samo artefakti kamere? Ili možda male temperaturne razlike na koži?"

"Kreću se, Marko. Kreću se točno onim putanjama koje osjećam. I tople su – toplije od moje kože."

Šutio je nekoliko trenutaka. "Ovo je... fascinantno. Mogu li doći do tebe? Želim vidjeti to uživo."

Sat vremena kasnije, Marko je bio u mom stanu, s vlastitom, mnogo sofisticiranijom termalnom kamerom i još nekoliko uređaja koje je donio iz laboratorija.

Proveli smo sljedeća četiri sata snimajući moje noge kroz različite filtere i senzore. I otkrili nešto nevjerojatno.

"Nevidljivi posjetitelji" nisu bili vidljivi samo u infracrvenom spektru. Mogli smo ih detektirati i ultraljubičastim senzorom, kao i kroz nekoliko drugih specijaliziranih filtera koje je Marko donio.

"Ovo je nevjerojatno," rekao je, gledajući u svoj laptop gdje je analizirao snimke. "Ove stvari emitiraju energiju kroz nekoliko različitih spektara, ali nekako, savršeno zaobilaze vidljivi spektar. Kao da... ne žele biti viđene."

"Što su one?" pitao sam, ne siguran želim li stvarno znati odgovor.

"Nemam pojma," odgovorio je iskreno. "Ali očito su inteligentne. Kreću se s namjerom. Reagiraju na podražaje – jesi li primijetio kako su se razbježale kad sam usmjerio UV svjetlo prema njima? A onda se polako vratile kad sam ga ugasio?"

Primijetio sam. I bilo je zastrašujuće.

"Jesu li... opasne?" bila je to logično pitanje.

"Ne znam," rekao je. "Ali nosio si ih sa sobom već tjednima i nisi imao nikakvih zdravstvenih problema, zar ne? Možda su... bezopasne."

"Ili možda samo čekaju," odgovorio sam mračno.

Te noći, nakon što je Marko otišao, nisam mogao spavati. Stalno sam osjećao gmizanje po nogama, ali sada sa spoznajom da su te senzacije stvarne, da doista nešto puže po meni, nešto što ne mogu vidjeti golim okom.

Sljedeći tjedan bio je ispunjen eksperimentima. Marko i ja smo testirali različite načine da komuniciramo s "posjetiteljima", kako smo ih službeno nazvali. Pokušali smo s različitim svjetlosnim signalima, zvukovima, čak i jednostavnim geometrijskim uzorcima nacrtanim na mojoj koži.

I polako, počeli smo primjećivati da oni reagiraju. Ne na sve, ali na neke podražaje, posebno na određene frekvencije svjetlosti, pokazivali su jasne obrasce ponašanja – približavali bi se, udaljavali, mijenjali brzinu, formirali nove uzorke.

"Komuniciraju," rekao je Marko jedne večeri, nakon što smo proveli sate analizirajući njihove reakcije. "Ne znam kako, ne znam što govore, ali definitivno pokušavaju uspostaviti neki oblik komunikacije."

"Sa mnom?"

"S nama, pretpostavljam. Ili možda samo s tobom, a ja sam slučajni promatrač. Ali činjenica je da mijenjaju svoje ponašanje na strukturiran način kao odgovor na naše signale. To je, po definiciji, komunikacija."

Nismo bili sigurni što dalje. Ovo je prelazilo granice bilo čega što smo znali ili za što smo bili obučeni. Marko je želio uključiti još znanstvenika, možda formirati mali istraživački tim. Ja sam bio oprezniji – što ako ove stvari nisu dobronamjerne? Što ako su neka vrsta... parazita? Ili izviđači za nešto veće?

A onda se, približno tri tjedna nakon našeg prvog eksperimenta, dogodilo nešto što je promijenilo sve.

Bio je petak navečer. Marko i ja smo upravo završili seriju testova s novim ultraljubičastim projektorom koji je napravio. Ideja je bila projicirati jednostavne matematičke simbole na moju nogu i vidjeti hoće li "posjetitelji" reagirati.

I reagirali su – počeli su se formirati u oblike koji su odražavali naše projekcije. Kad smo projicirali krug, formirali su krug. Kad smo projicirali trokut, formirali su trokut.

"Ovo je nevjerojatno," rekao je Marko. "Pokazuju sposobnost prepoznavanja i oponašanja. To je sofisticirana razina inteligencije."

A onda, dok smo se spremali završiti za tu večer, "posjetitelji" su učinili nešto novo. Bez ikakvog poticaja s naše strane, počeli su se organizirati u novi uzorak. Formaciju koju nismo projicirali niti sugerirali.

Formirale su slova. Ljudska slova. I ispisali poruku na mojoj nozi:

"MI SMO SVUGDJE"

Marko i ja smo se pogledali, u šoku. Ovo više nije bilo samo oponašanje. Ovo je bila namjerna, smislena komunikacija.

"Oni razumiju naš jezik," prošaptao je Marko.

Pokušali smo komunicirati nazad, projicirajući riječi, postavljajući pitanja. "Tko ste vi?" "Odakle dolazite?" "Što želite?"

Ali "posjetitelji" nisu više formirali nove poruke te večeri. Vratili su se svojim uobičajenim obrascima kretanja, kao da su iscrpili energiju potrebnu za formiranje slova.

Sljedećih dana, komunikacija je postala redovitija, iako još uvijek sporadična. "Posjetitelji" bi povremeno formirali kratke poruke, obično samo nekoliko riječi. "PROMATRAMO." "UČIMO." "POSTOJIMO ODUVIJEK."

I polako, kroz te fragmentirane poruke, počeli smo sastavljati njihovu priču.

Nisu bili vanzemaljci, barem ne u tradicionalnom smislu. Nisu došli s druge planete. Bili su oduvijek ovdje, na Zemlji, živeći uz nas, ali u drugoj "ravnini" postojanja. Nisu bili fizička bića poput nas – više su bili kao... valovi energije. Entiteti koji postoje u spektrima koje naša ljudska osjetila ne mogu prirodno percipirati.

I bili su svugdje. Ne samo na mojim nogama. Bili su po cijelom mom tijelu, po Markovom tijelu, po zidovima, po podu, u zraku oko nas. Cijeli naš svijet bio je prožet ovim nevidljivim oblicima života.

Većina ljudi nikada ih ne osjeti. Ali neki, poput mene, razviju određenu osjetljivost. Mogu ih osjetiti, iako ih ne mogu vidjeti. To je poput rijetke vrste sinestezije – sposobnost da se osjeti nešto što većina ljudi ne može ni osjetiti ni vidjeti.

"Ali zašto se javljaju baš sad?" pitao sam Marka jedne večeri, nakon posebno intenzivne sesije komunikacije. "Ako su oduvijek bili tu, zašto odjednom žele razgovarati?"

"Možda je pitanje – zašto si ih ti odjednom počeo osjećati?" odgovorio je. "Možda je došlo do neke promjene u tebi, ne u njima."

Razmislio sam o tome. Što se promijenilo u mom životu prije nego što sam počeo osjećati gmizanje? Ništa posebno. Isti posao, isti stan, ista rutina...

A onda sam se sjetio. Tri tjedna prije nego što su počele senzacije, imao sam malu nezgodu u našem podatkovnom centru. Popravljao sam jedan server i doživio mali električni udar. Ništa ozbiljno – malo me streslo, ali nastavio sam raditi bez problema.

"Možda je električni udar nekako... recalibrirao moj živčani sustav?" predložio sam. "Možda je promijenio način na koji moji živci reagiraju na određene frekvencije energije?"

"Moguće," rekao je Marko. "Električni udar može uzrokovati sve vrste neuroloških promjena. Možda je nekako 'ugodio' tvoje živce da mogu osjetiti frekvencije koje inače ne bi mogao."

To bi objasnilo zašto sam ih mogao osjetiti, ali ne i vidjeti. Moji živci su reagirali na njihovu prisutnost, ali moje oči još uvijek nisu mogle percipirati spektre u kojima su postojali.

Kako su tjedni prolazili, naša komunikacija s "posjetiteljima" postajala je sve sofisticiranija. Naučili su formirati duže poruke. Mi smo naučili postavljati bolja pitanja. I počeli smo shvaćati da oni nisu samo pasivni promatrači našeg svijeta.

Bili su aktivni sudionici, na svoj način. Nisu mogli fizički pomicati stvari ili utjecati na materijalni svijet direktno. Ali mogli su utjecati na energetske tokove, na suptilne elektromagnetske polje koje okružuju sva živa bića.

I nekako, tijekom eona suživota s ljudima, naučili su kako suptilno utjecati na naše misli i osjećaje kroz te energetske manipulacije.

"Ne kontroliramo," objasnili su kroz jednu od svojih poruka. "SUPTILNO USMJERAVAMO. PONEKAD."

To je otvorilo potpuno novo, pomalo zastrašujuće pitanje: koliko naših misli, osjećaja, pa čak i odluka, može biti pod suptilnim utjecajem ovih nevidljivih entiteta koji dijele naš svijet?

Jesu li oni odgovorni za one trenutke iznenadne inspiracije? Za neočekivane promjene raspoloženja? Za intuitivne odluke koje se kasnije pokažu točnima?

Ili nešto mračnije – jesu li odgovorni za iznenadne poruke mržnje, impulse destrukcije, neobjašnjive strahove?

"Ne možemo znati," rekao je Marko kad sam podijelio te zabrinutosti s njim. "Ali činjenica da sada znamo da postoje, da mogu komunicirati, i da imaju nekakvu vrstu inteligencije – to mijenja... pa, sve."

I zaista, promijenilo je sve. Za mene, sigurno. Više nikad neću moći osjetiti ono gmizanje po nozi a da ne znam da je stvarno. Da postoje inteligentna bića koja me dodiruju, promatraju, možda čak i pokušavaju komunicirati sa mnom.

Marko i ja smo nastavili naše eksperimente, naravno. Proširili smo ih, razvili bolje alate za komunikaciju, dokumentirali sve. Planiramo, jednog dana, podijeliti naša otkrića sa širom znanstvenom zajednicom – kad budemo imali dovoljno dokaza koje ne mogu odbaciti kao laboratorijske pogreške ili halucinacije dvojice pretjerano maštovitih prijatelja.

Ali do tada, nastavljam živjeti s mojim "nevidljivim posjetiteljima". Nastavljam osjećati njihovo gmizanje po mojoj koži. I znam da, kad osjetim taj poseban obrazac – tri brza pokreta pa duga pauza, pa još tri – to je njihov način da kažu "pozdrav". Njihov mali znak da, iako ih ne mogu vidjeti, oni su tu. Oduvijek su bili.

I pitam se koliko još ljudi tamo vani osjeća neobjašnjivo gmizanje po koži? Koliko njih odbacuje te senzacije kao živčani tik, stres ili umišljanje? Koliko njih nema pojma da možda primaju prve pokušaje kontakta od strane inteligencije koja je dijelila naš svijet od samog početka?

Sljedeći put kad osjetite kao da vam nešto gmiže po nozi, a ništa ne vidite – možda biste trebali obratiti pažnju. Možda biste trebali odgovoriti. Možda čekaju samo nekoga tko će primijetiti da su tu.

⚠️ Napomena: Ova priča je fikcija i služi kao dio zbirke kreativnih tekstova koji počinju s uobičajenim simptomima, a završavaju u nadrealnim okolnostima te pokušavaju osvjestiti koliko štetno za psihu moze biti traženje simptoma na internetu.

Ovo nije medicinski savjet. Ako imate bilo kakve zdravstvene tegobe, obavezno se obratite svom liječniku ili potražite informacije iz pouzdanih izvora:

• HZJZ – Hrvatski zavod za javno zdravstvo
• Mayo Clinic – Symptoms A–Z
• WebMD – Symptom Checker

Ne vjerujte svemu što pročitate na internetu – uključujući i ovu priču. 😉