Probadajuća bol u lijevoj strani trbuha kod saginjanja

Sve je počelo nakon što sam se selila u novi stan. Tipičan studentski pothvat – kutije pune knjiga, ruksak s laptopom, dvije torbe odjeće i džezva za kavu. Sve što mi zapravo treba.

Sljedeće jutro, kad sam se sagnula da dohvatim papuče ispod kreveta, osjetila sam oštar, probadajući bol u lijevoj strani trbuha. Bilo je tako iznenadno da sam se trgnula i udarila glavom o rub kreveta. Dvostruki udarac. Uspravila sam se, nadajući se da će bol nestati. I jest. Čim sam stajala ravno, bilo je kao da se ništa nije dogodilo.

Pomislila sam – istegnula sam mišić dok sam nosila one teške kutije s knjigama. Klasična priča. Ništa čudno.

Ali sljedećeg dana, opet isto. Sagnem se da zavežem tenisice – probadanje u lijevoj strani. Ustanem – sve u redu. Sagnem se da pokupim olovku s poda – ista bol. To više nije zvučalo kao istegnuti mišić. Istegnuti mišići obično bole i kad se ne mičeš.

Prva osoba kojoj sam spomenula taj simptom bila je moja cimerica Petra. Studira medicinu, što je blagoslov i prokletstvo kad živiš s njom. S jedne strane, uvijek ima savjet za svaki zdravstveni problem. S druge strane, uvijek ima najgori mogući scenarij spreman.

"Možda je hernija," rekla je, ni ne podižući pogled s knjige anatomije. "Ili divertikulitis. Ili tumor na debelom crijevu. Ili samo zatvor."

"Tumori ne bole samo kad se sagneš," odgovorila sam.

"Neki bole," rekla je sa zabrinjavajućim samopouzdanjem.

Nakon tjedan dana, bol se nije smanjila, i na Petrino inzistiranje, naručila sam se kod liječnika. Doktorica je bila ljubazna, ali nije se činila previše zabrinutom. Opipala je moj trbuh, postavila uobičajena pitanja o probavi i menstrualnom ciklusu, i rekla da je vjerojatno riječ o blagoj iritaciji crijeva. Preporučila je da pripazim na prehranu, pijem više vode i uzmem probiotike.

"A što ako je nešto ozbiljnije?" pitala sam, Petrin glas u mojoj glavi nabrajao je sve moguće bolesti abdominalnih organa.

"Ne vjerujem, ali ako se nastavi ili pogorša, napravit ćemo ultrazvuk," rekla je.

Probiotici nisu pomogli. Ni izbjegavanje mliječnih proizvoda. Ni pijenje litara vode. Bol je dolazila isključivo kod saginjanja, uvijek na istom mjestu, uvijek jednako intenzivna. Počela sam razvijati nove metode za podizanje stvari s poda – čučanj umjesto saginjanja, korištenje nožnih prstiju za podizanje lakih predmeta, ili jednostavno ostavljanje stvari na podu ako mi nisu hitno potrebne.

Nakon još dva tjedna, vratila sam se liječnici. Ovaj put me poslala na ultrazvuk abdomena. Nalaz je bio uredan. Sve je bilo na svom mjestu, normalne veličine, bez vidljivih problema. Doktorica je djelovala zadovoljno, ja malo manje.

"Možda je to ipak samo mišić," rekla je. "Ili fascia. Ponekad tkivo može biti iritiramo na vrlo specifičan način, kod specifičnih pokreta."

Izašla sam iz ordinacije s uputnicom za fizikalnu terapiju i osjećajem da mi nitko zapravo ne vjeruje koliko je ta bol oštra i neobična. Kada bih pokušala objasniti da dolazi isključivo kod saginjanja, ljudi bi kimali glavom kao da razumiju, ali njihovi izrazi lica govorili su: "Previše čitaš simptome na internetu."

Fizioterapeutkinja je bila prva koja je stvarno slušala. Radila je neke testove pokretljivosti, pritiskala razne točke na mom trbuhu i leđima, i zatim rekla nešto što nisam očekivala: "Znaš, ponekad ovakvi simptomi nisu povezani s fizičkim uzrokom."

Pretpostavljam da je vidjela promjenu na mom licu jer je brzo dodala: "Ne kažem da umišljaš bol. Bol je stvarna. Ali njen izvor može biti... složeniji."

"Složeniji kako?" pitala sam, pripremajući se za neku priču o stresu i psihosomatskim simptomima.

"Kako bi se osjećala da ti kažem da ova bol možda nije vezana za tvoje tijelo, nego za nešto što je... prikvačeno na njega?"

Nisam bila sigurna što reći. "Kao... parazit?"

Nasmijala se. "Ne, ne u tom smislu. Više u energetskom smislu. Nešto poput... privremenog sudionika u tvom energetskom polju."

Sad sam stvarno bila zbunjena. Očekivala sam savjete o vježbama istezanja ili neki recept za protuupalnu dijetu, a ne razgovor o energetskim poljima.

"Nisam sigurna da razumijem," rekla sam.

Uzdahnula je. "Znam da ovo zvuči čudno. Ali radim ovaj posao već 20 godina i vidjela sam mnogo neobičnih stvari. Ponekad tijelo reagira na podražaje koji nisu fizički. Ponekad... nosi stvari koje nisu njegove."

Pitala sam se jesam li slučajno završila kod neke new age iscjeliteljice umjesto kod prave fizioterapeutkinje. Ali njena ordinacija je izgledala sasvim konvencionalno, sa svim potrebnim diplomama na zidu.

"Studiram kroatistiku," rekla sam, osjećajući potrebu da promijenim temu. "Semestar je pri kraju, puno čitam i pišem."

"Oh, kroatistiku?" odjednom se zainteresirala. "Radiš li možda s nekim starim tekstovima? Rukopisima, arhivskim materijalima?"

Iznenadilo me to pitanje. "Zapravo da. Radim seminar o glagoljičkim rukopisima iz 14. stoljeća. Kako ste znali?"

Njen izraz lica se promijenio, kao da je upravo riješila zagonetku. "Kad si zadnji put radila s tim rukopisima? Prije nego što je bol počela, ili nakon?"

Pokušala sam se sjetiti. "Pa, počela sam istraživanje prije dva mjeseca. Ali intenzivnije sam počela raditi prije oko tri tjedna kad sam dobila pristup digitalnim kopijama nekih rukopisa iz manastira na Krku."

"Tri tjedna," ponovila je. "A bol je počela...?"

"Prije otprilike tri tjedna," odgovorila sam, počinjući razumjeti kamo ovo vodi. "Ali čekajte, ne mislite valjda da su povezani? To su samo digitalne kopije, nije da sam dirala originale."

Nagnula se naprijed. "Ti rukopisi, jesu li religiozni tekstovi?"

"Neki da. Uglavnom su to bili crkveni zapisi, ali ima i nekoliko... neobičnijih tekstova. Jedan od njih je nekakav popis ili katalog, ali koristi simbole koje još nismo u potpunosti dešifrirali. Zapravo, o tom dokumentu pišem svoj seminar."

Kimnula je kao da je to potvrdilo njenu teoriju. "Možda će ti ovo zvučati apsurdno, ali mislim da si pokupila... pratitelja."

"Pratitelja?"

"Nešto što je bilo vezano za taj rukopis. Nešto što je možda bilo zatvoreno unutar tih simbola, zarobljeno u dokumentu stoljećima. I sad je prešlo na tebe."

Pokušala sam ne nasmijati se. Ovo je već zvučalo kao scenarij za loš horor film. "Ali kako? Nikad nisam ni dodirnula original."

"Energija ne treba fizički kontakt," rekla je jednostavno. "Pogotovo ako je bila zarobljena dugo vremena i očajnički tražila izlaz. A ti si dala svoju pažnju tom tekstu, fokusirala si se na njega, pokušavala ga razumjeti. To je poput... otvaranja vrata."

Sjedila sam u tišini, ne znajući što da mislim. S jedne strane, ovo je zvučalo potpuno ludo. S druge strane, bila sam očajna. Ništa drugo nije objašnjavalo ovu čudnu, specifičnu bol.

"I što sad?" pitala sam.

"Pokušaj nešto," rekla je. "Sljedeći put kad osjetiš bol, nemoj se odmah uspraviti. Umjesto toga, reci naglas: 'Znam da si tu. Što želiš?'"

Pogledala sam je, pokušavajući procijeniti je li ozbiljna. Bila je.

"I što ako... odgovori?" pitala sam, napola u šali.

"Onda ćeš znati što želi," odgovorila je jednostavno.

Izašla sam iz njene ordinacije s više pitanja nego odgovora i s osjećajem da sam možda trebala potražiti drugo mišljenje. Ali nisam mogla prestati razmišljati o onome što je rekla. O rukopisima. O simbolima koje nismo mogli dešifrirati.

Te večeri, dok sam pregledavala digitalne kopije za svoj seminar, počela sam primjećivati nešto čudno. Jedan simbol se ponavljao kroz cijeli dokument. Izgledao je pomalo poput slova "ж", ali s dodatnim elementima, kao da ima malene zrake koje izlaze iz vrha. Nikad prije nisam obraćala posebnu pažnju na njega, ali sad mi je nekako... iskakao sa stranice.

I tada sam shvatila da je to točno mjesto gdje me boli. Ako bih stavila prst na lijevu stranu trbuha, tamo gdje osjećam probadanje, i nacrtala taj simbol, savršeno bi se poklopio s mjestom boli.

Bilo je to dovoljno uznemirujuće da odlučim iskušati fizioterapeutkinjin savjet. Sljedeće jutro, kad sam se sagnula da zavežem tenisice i osjetila poznato probadanje, nisam se uspravila. Umjesto toga, kroz stisnute zube, rekla sam: "Znam da si tu. Što želiš?"

Ništa se nije dogodilo prvih nekoliko sekundi. Bol je i dalje bila tu, pulsirajuća. A onda, toliko postepeno da sam mislila da umišljam, počela se mijenjati. Nije više bila oštra, probadajuća. Postala je više poput... titranja. Poput vibracije. Kao da pokušava... komunicirati.

Ostala sam u pognutom položaju, ignorirajući nelagodu. "Što želiš?" ponovila sam.

I tada se dogodilo nešto što ne mogu potpuno objasniti. Nisam čula glas, ne u uobičajenom smislu. Više je bilo kao... razumijevanje. Kao kad znaš što netko misli prije nego što progovori. Znala sam, odjednom i s potpunom sigurnošću, da ta stvar želi da dovršim svoj rad na rukopisu. Da želi biti prepoznata. Shvaćena. Dešifrirana.

Te večeri, bacila sam se na rukopis s novim entuzijazmom. Simbol koji me mučio bio je ključ. Nije bio samo slovo ili ukrasni element. Bio je poput... potpisa. Oznake autora rukopisa.

Kroz sljedeća dva tjedna, radila sam gotovo bez prestanka. Konzultirala sam se s profesorima, kopala po starim knjigama o glagoljici i ćirilici, tražila slične simbole u drugim dokumentima iz tog razdoblja. I polako, počela sam sastavljati sliku.

Rukopis nije bio običan crkveni dokument. Bio je to dnevnik. Pisao ga je monah koji je živio u manastiru na Krku u 14. stoljeću. Monah koji je tvrdio da može komunicirati s... nisam bila sigurna kako to nazvati. Entitetima? Duhovima? Anđelima? Koristio je različite termine, ali suština je bila ista – vjerovao je da postoje bića koja žive uz nas, ali u drugoj dimenziji postojanja. Bića koja ponekad pokušavaju komunicirati, ali većina ljudi ih ne može osjetiti.

On je mogao. I ne samo to – razvio je sustav simbola za prizivanje specifičnih entiteta. Taj simbol koji me mučio? Bio je za entitet kojeg je nazivao "Čuvar Znanja".

Nastavila sam s istraživanjem, sve više uvjerena da radim nešto važno. Bol u trbuhu kod saginjanja je i dalje bila prisutna, ali sad je bila drugačija. Manje poput upozorenja, više poput... podsjetnika. Kao da me tapše po ramenu i govori: "Hej, još sam tu, nastavi raditi."

I jedne noći, dok sam prevodila posebno težak odlomak iz monahovog dnevnika, osjetila sam nešto novo. Sjedila sam za stolom, nagnuta nad papirima, kad me uobičajena bol uhvatila. Ali ovaj put, došla je s nečim što mogu opisati samo kao... viziju.

Vidjela sam monaha kako sjedi za istim stolom, piše iste simbole, u maloj ćeliji osvijetljenoj samo jednom svijećom. I shvatila sam da ne pokušava komunicirati s entitetima iz druge dimenzije. On je pokušavao dokumentirati znanje koje su mu dali. Pokušavao je zapisati tajne univerzuma koje je nekako mogao percipirati, a koje su bile izvan dosega običnih ljudi.

Ali bojao se. Bojao se da će crkva njegove zapise proglasiti heretičkim. Bojao se da će biti proganjan ako se sazna za njegovo "komuniciranje s duhovima". I tako je razvio vlastiti sustav simbola, šifru koju samo oni s pravim razumijevanjem mogu dešifrirati.

Nakon tog iskustva, moj rad je dobio sasvim novu dimenziju. Nisam više samo pisala seminar za fakultet. Radila sam na dešifriranju poruke stare 700 godina. Poruke od nekoga tko je, baš poput mene, htio razumjeti tajne koje su izvan našeg svakodnevnog poimanja.

Moj seminar je, naravno, bio hit. Profesor je bio oduševljen mojim otkrićima, iako sam izostavila dio o "Čuvaru Znanja" koji mi šalje poruke kroz bol u trbuhu. Neke stvari je bolje zadržati za sebe ako želiš diplomirati kroatistiku.

Bol? Još uvijek je tu, povremeno. Dolazi i odlazi. Najviše se javlja kad previše vremena prođe a da nisam radila na dešifriranju ostatka rukopisa. Kao da me podsjeća da posao nije gotov.

Ponekad se pitam što bi rekla ona fizioterapeutkinja kad bi znala da je bila u pravu. Da sam stvarno "pokupila pratitelja" kroz svoj rad na drevnim tekstovima. Pratitelja koji me bode u lijevu stranu trbuha kad god se sagnem, podsjećajući me da postoje stvari koje vrijedi razumjeti, čak i ako dolaze iz mjesta koja ne možemo vidjeti.

Možda bih trebala opet otići do nje. Zahvaliti joj. Ili možda ne. Možda je bolje da neke stvari ostanu između mene i mog "Čuvara Znanja".

I možda, samo možda, sljedeći put kad osjetite neku čudnu, neobjašnjivu bol koja dolazi samo u određenim situacijama, zapitajte se – pokušava li vam netko nešto reći?

⚠️ Napomena: Ova priča je fikcija i služi kao dio zbirke kreativnih tekstova koji počinju s uobičajenim simptomima, a završavaju u nadrealnim okolnostima te pokušavaju osvjestiti koliko štetno za psihu moze biti traženje simptoma na internetu.

Ovo nije medicinski savjet. Ako imate bilo kakve zdravstvene tegobe, obavezno se obratite svom liječniku ili potražite informacije iz pouzdanih izvora:

• HZJZ – Hrvatski zavod za javno zdravstvo
• Mayo Clinic – Symptoms A–Z
• WebMD – Symptom Checker

Ne vjerujte svemu što pročitate na internetu – uključujući i ovu priču. 😉